Do sedamdesetih godina prošloga stoljeća dominantno gledište o semantici vlastitih imena (a onda i nekih drugih izraza) bilo je fregeovsko ili deskriptivističko gledište. Tijekom dominacije tog gledišta (od Fregea i Russella na prijelazu stoljeća, preko Carnapa, ranog Quinea i Churcha, do Searlea i Strawsona pedesetih i šezdesetih godina) pojavilo se nekoliko njegovih inačica, a svima su im zajedničke sljedeće pretpostavke. Prvo, značenje izraza dano je identifikacijskim opisnim sadržajem koji govornik veže uz taj izraz. U najjednostavnijem slučaju, značenje imena “Aristotel” bit će npr. najveći antički logičar, a izrazit ćemo ga određenim opisom – deskripcijom – “najveći antički logičar”. Drugo, govornik razumije izraz ako zna koji je identifikacijski opisni sadržaj s njim povezan. Razumije li npr. ime “Aristotel”, govornik će znati da to ime znači najveći antički logičar. Treće, ako izraz referira, referira na ono što jedinstveno odgovara identifikacijskom opisnom sadržaju koji s tim izrazom govornik povezuje. Upitan o kome govori, tj. na koga referira, kad upotrebljava ime “Aristotel” i govori o Aristotelu, govornik će navesti neki identifikacijski opis. Ne može li to učiniti, ne zna o kome govori, imenom ne referira, niti ga razumije. To su točke slaganja među deskriptivistima. Ključna razlika među pobornicima tog gledišta tiče se prirode identifikacijskih opisnih sadržaja. Za Fregea (“O smislu i značenju”, 1892.) su to apstraktni smislovi u kojima je sadržan jedinstven način danosti nekog predmeta. Za Russella (“Znanje opisom i znanje upoznavanjem”, 1911.) su to sadržaji sastavljeni od osjetilnih danosti i univerzalija, izraženi nekim određenim opisom, dok su za Searlea (Govorni činovi, 1969.) to grozdovi smislova ili identifikacijskih svojstava, a ne pojedinačni smislovi ili identifikacijska svojstva.

Sedamdesetih se godina prošloga stoljeća kao dominantno gledište nametnula izravnoreferencijska teorija značenja te uzročna teorija referencije. U radovima Kripkea, Donnellana, Putnama i Kaplana pojavio se niz argumenata koji potkopavaju semantičku koncepciju zasnovanu na deskriptivističkim pretpostavkama, a većinu tih argumenata ustalilo se razdvajati na modalne, epistemološke i semantičke argumente. Štoviše, razlučivanje tih argumenata postalo je standardni dio prikaza spora deskriptivista i pobornika izravnoreferencijske teorije značenja, odnosno uzročne teorije referencije, u brojnim udžbenicima, priručnicima, enciklopedijskim jedinicama i sl. No, postoje i argumenti protiv deskriptivizma mimo tri spomenuta, a koji su često izostavljeni u prikazima spora. Jedan takav argument ponudio je Kripke u članku “Zagonetka o vjerovanju” iz 1979. godine. Možemo ga nazvati argumentom zajedničkog vjerovanja. U odnosu na modalni i epistemološki argument (koje je Kripke ponudio u knjizi Imenovanje i nužnost, 1972.) prednost je argumenta zajedničkog vjerovanja u tome što se ne oslanja na modalnosti, modalne intuicije ili apriorno znanje. Od semantičkih se pak argumenata razlikuje po tome što je usmjeren protiv deskriptivističke koncepcije značenja, a ne referencije. Točnije, argument zajedničkog vjerovanja potkopava deskriptivističku koncepciju propozicijskog sadržaja izjavnih rečenica koje sadrže imena, pa onda i pretpostavljenu koncepciju semantičkog sadržaja imena.

Početna točka argumenta pretpostavka je da različiti govornici mogu imati ista individuirana mentalna stanja (poput vjerovanja, znanja, dvojbi, želja, strahova i sl.). Zamislimo studente na kolegiju o Aristotelovoj filozofiji koncem ljetnog semestra. Svi su redom pratili predavanja i čitali literaturu, naučili podosta o Aristotelu i njegovim stajalištima. Među polaznicima su Marko, Iva i Ana, i o njima su istinite sljedeće tri rečenice:

(1) Marko vjeruje da je Aristotel bio antički filozof;

(2) Iva vjeruje da je Aristotel bio antički filozof;

(3) Ana vjeruje da je Aristotel bio antički filozof.

No, ako su te rečenice istinite, Marko, Iva i Ana ne samo da dijele isti tip mentalnog stanja – u ovom slučaju, vjerovanje – već je prirodno reći da u danom trenutku imaju isto vjerovanje, vjerovanje individuirano njegovim propozicijskim sadržajem: propozicijom da je Aristotel bio antički filozof. Kad bi Iva umjesto toga vjerovala da je Aristotel bio rimski pjesnik, njezino vjerovanje ne bi bilo isto onome Marka i Ane jer vjerovati da je Aristotel bio rimski pjesnik nije isto što i vjerovati da je Aristotel bio antički filozof. No, to kod Ive nije slučaj, pa na temelju (1)–(3) možemo generalizirati i zaključiti:

(4) Neki studenti vjeruju da je Aristotel bio antički filozof.

Ako barem dvije od rečenica (1)–(3) kažu nešto istinito, to bi, uz pretpostavku da troje aktera jesu studenti, trebala činiti i (4). No, ističe Kripke, iz deskriptivističke perspektive “ne postoji jedna propozicija označena objektnom rečenicom koju zajednica normalnih govornika [hrvatskoga] izražava s [rečenicom ‘Aristotel je bio antički filozof’]”. Da bismo vidjeli zašto je tako, trebamo se vratiti početnim deskriptivističkim pretpostavkama kao i pretpostavljenom kompozicionalnom shvaćanju izvještaja o propozicijskim stavovima koji deskriptivisti dijele sa svojim kritičarima.

Što se tiče relevantnih specifično deskriptivističkih pretpostavki, prva je da identifikacijski opisni sadržaj koji govornik veže uz ime ulazi u propozicijski sadržaj rečenice koja sadrži dotično ime. Primjerice, ako za govornika vrijedi

(5) Aristotel je najveći antički logičar

kao uvjet smislenosti i referencije imena “Aristotel”, rečenica

(6) Aristotel je bio filozof

izražavat će propoziciju da je najveći antički logičar bio filozof. Druga je pretpostavka da različiti govornici uz isto ime mogu vezati različite identifikacijske opisne sadržaje, a da se referent imena ne promijeni. Upravo to potonje ono je što specifično omogućuje Kripkeov argument zajedničkog vjerovanja. Kripke, naravno, nije prvi koji je uočio problem s neusuglašenošću identifikacijskih sadržaja vezanih uz isto ime u govornoj zajednici. Već su Frege i Russell bili svjesni problema s tim, premda nisu predložili kako ga izbjeći. Searleov prijedlog da se umjesto o pojedinačnim identifikacijskim opisnim sadržajima koji se vežu uz ime govori o grozdu takvih sadržaja nedvojbeno je poboljšanje, no načelno, pokazuje Kripke, problemi ostaju (a javljaju se i dodatni, specifično vezani za ideju grozda).

Što se tiče izvještaja o propozicijskim stavovima, dominantno je gledište (koje potječe od Fregea) da rečenice (1)–(4) imaju relacijsku strukturu u kojoj glagol “vjerovati” povezuje subjektni izraz (ili frazu) i objektnu rečenicu (tzv. “da”-rečenicu) koja funkcionira kao singularni termin. Takve bi rečenice strukturom nalikovale rečenicama poput “Iva udara Anu”. U potonjem slučaju prirodno je pretpostaviti da se imena “Iva” i “Ana” odnose na dva predmeta (npr. Iva i Ana mogu biti barke) ili dvije osobe, a glagol “udarati” na određenu radnju, tj. relaciju u kojoj ta dva predmeta ili osobe stoje. Struktura rečenice odgovarala bi tako strukturi opisanog stanja stvari. Slično tom slučaju, za slučajeve poput (1)–(4) trebali bismo reći da se subjektni izraz (ili fraza) odnosi na nekoga, da se objektna rečenica odnosi na nešto (naime, određenu propoziciju), i da je to dvoje povezano relacijom vjerovanja. Primjerice, kad Marko vjeruje da je Aristotel bio antički filozof, Marko stoji u relaciji vjerovanja spram propozicije da je Aristotel bio antički filozof. U slučaju (4) Kripke tvrdi da jednog člana te relacije nema, dok ga u svakom od slučajeva (1)–(3) ima, a (4) je generalizacija izvedena iz tih slučajeva. Nema, naime, jedne propozicije s kojom bi tri aktera s obzirom na (1)–(3) bili u relaciji, a evo i zašto.

Pretpostavimo da su Marko, Iva i Ana zbog svojih ranijih afiniteta pokazali interes za različite aspekte Aristotelove filozofije, dok su ostale u potpunosti zanemarili ili potisnuli iz pamćenja. Za Marka je tako Aristotel prije svega najveći antički logičar, za Ivu autor Fizike i Metafizike, a za Anu autor Nikomahove etike. S obzirom na to, kad je (1) istinito, Marko zapravo vjeruje

(7) da je najveći antički logičar bio filozof;

kad je (2) istinito, Iva zapravo vjeruje

(8) da je autor Fizike i Metafizike dio filozof;

kad je (3) istinito, Ana zapravo vjeruje

(9) da je autor Nikomahove etike bio filozof.

Dakle, premda imaju vjerovanje o istoj osobi – Aristotelu – kojoj pripisuju svojstvo da je filozof, troje aktera pritom vjeruju različite stvari jer (7) ≠ (8) ≠ (9). No, ako vjeruju različite stvari, (4), s obzirom na deskriptivističke pretpostavke, ne može reći nešto istinito. Intuitivno, međutim, nema sumnje da (4) kaže nešto istinito kad god to čine (1)–(3). Deskriptivistička koncepcija propozicijskog sadržaja, pa onda i semantičkog sadržaja vlastitih imena, stoga mora biti pogrešna. Pobornici izravnoreferencijske teorije, s druge strane, s tim nemaju problema. Budući da je po njima referent jedino što ime pridonosi propozicijskom sadržaju rečenice u kojoj se pojavljuje, (6) će za svakog govornika izraziti istu propoziciju, a s obzirom na (1)–(3), tri aktera bit će u relaciji vjerovanja spram iste propozicije, pa će dosljedno i (4) reći nešto istinito jer neki studenti doista vjeruju da je Aristotel bio antički filozof.

// Osvrti