Odrast je namjerna strategija stabilizacije i kontrole ekonomske aktivnosti kako bi se ostvarili društveni i ekološki ciljevi.[i] Ili kako kaže NASA-in klimatolog Petera Kalmus: “trebamo shvatiti da je odrast u biti samo zamjena cilja ekonomskog sustava iz akumulacije kapitala u dobrobit svih ljudi i planetarne biosfere.”[ii] Jer, kako objašnjava Kalmus, ekonomski je sustav umješten u biosferu, i ako ona propadne izgubit ćemo i ekonomski sustav oko kojeg se naizgled toliko brinemo. Suprotno odrastu, naime, je posebno isključivo nastojanje da ekonomski proizvod, generator vrijednosti u raznim ekonomskim teorijama, količinski raste, da se po svaku cijenu uvećava iz godine u godinu. To se nastojanje odražava u raznim aspektima kulture, i sastavni je dio neoliberalne filozofije, ideologije i društvenih strategija, tako da se razni društveni ciljevi podrede potrebi da se ostvari ekonomski rast – “po svaku cijenu”. Sam pojam „odrast“ tako je i provokacija, namjerni poziv da problematici planetarnog ekološkog kolapsa te nepodnošljive nepravde ekoloških katastrofa i nedostupnosti uvjeta za dostojanstven život pristupimo i afektivno. Da se zaista posvetimo razgovoru o transformaciji koja teži izbjeći kolaps i ispraviti nepravde. Bez provokacije, bez ozbiljne pauze da promislimo je li rast zaista potreban i inherentan ideji blagostanja i dobrog života, obično se zatvaramo u kružne argumente i leksičke finese “održivog razvoja”. Obzirom na ozbiljnost krize, vrijeme je da se u svim intelektualnim sferama, pa i u tako često namjerno zamišljenoj i “nepraktičnoj” filozofiji,  istinski posvetimo trezvenim odgovorima na sustavnu slabost materijalnog zdanja dominantne kulture – na izvjesno uništenje planetarne biosfere i ogromnu nejednakost u dijeljenju njezinih blagodati među ljudima.

Odrast je dakle pojmovni i vrijednosni okvir za oblikovanje trezvene strategije ublažavanja ekološke katastrofe planetarnih razmjera i rad na uklanjanju jednako rasprostranjene društvene nepravde. Istovremeno, označava i društveni pokret koji istražuje i promišlja, zagovara i eksperimentira s inačicama takve strategije. Odrastnička teoretska perspektiva izrijekom se pojavila u Francuskoj 1970ih te u drugom valu diljem Europe početkom ovog stoljeća. Sama temeljna ideja stara je tisućama godina, u osnovi je najvažnijeg intelektualnog pitanja u mnogim svjetskim  kulturama, kako postići dobar život i koja je uloga umjerenosti i trezvenosti u tome. Kako odrediti i primijeniti društvene i simboličke granice svega poželjnog i nepoželjnog? Međutim, odrast je i iz takve tisućljetne perspektive iznimno suvremen pojmovni okvir jer upire prstom u srž ideologije neoliberalnog razvoja temeljnog na tehno-utopijskim očekivanjima i natjecanju do iznemoglosti, u navodnu nužnost ekonomskog rasta za ostvarivanje kolektivnog blagostanja kroz razvoj. “Odrast” je danas znanstvenicima i aktivistima ime za različite elemente radikalne reorganizacije društva koja i nužna, poželjna, i moguća, a vodi ka drastičnom smanjenju protoka energije i resursa.[iii] Kao namjerna strategija, odrast se razlikuje od ekonomske recesije koja je kaotična i nestabilna te dolazi kao neželjena posljedica neuspjeha u postizanju rasta u ekonomijama usmjerenim na rast. Pri tome je važno prihvatiti da u praksi prvi potrebni odrast mora biti odrast nejednakosti, jer biosfera više ne može podnijeti lažno obećanje da će potlačeni ekonomskim rastom postići dobrobiti koje uživaju globalno privilegirani.

Znanstvenici, uključujući i one iz disciplina koje tradicionalno zaziru od prikazivanja društvenih odnosa i društvenih promjena, upozoravaju da je spomenuta radikalna društvena reorganizacija nužna. UN-ova tijela za zaštitu bioraznolikosti i održavanje usluga ekosustava (eng. IPBES[1])  te praćenje i ublažavanje klimatskih promjena (eng. IPCC[2]) zaključuju: nužne su “transformativne promjene u svim ekonomskim, društvenim, političkim i tehnološkim čimbenicima”[iv] (IPBES), te “brze, dalekosežne i dosad neviđene promjene u svim društvenim čimbenicima”[v] (IPCC). Takve su promjene i poželjne jer većina ljudi ne žele biti nezainteresirani promatrači šestog masovnog izumiranja na jedinom nam poznatom planetu te su uvelike svjesni da nastavak po postojećoj putanji vodi u dublje nepravde i gubitke, kako u Hrvatskoj[vi] tako i drugdje u Europi[vii].  Većina nas u razvijenim zemljama provodi previše vremena na poslu koji nas ne ispunjava dovoljno, dok samo 10% svjetskog stanovništva posjeduje 86% raspoloživog kapitala[viii]. Tim kapitalom mogli bismo osigurati prelazak na drugačiju energetsku bazu za sve ljude te hitnu zaštitu nestajuće prirode. Polovica svjetskog stanovništva nema nikakav kapital da pokrene promjenu, a četvrtina je toliko pothranjena da gubi normalne zdravstvene funkcije organizama, dok trećinu ukupne proizvedene hrane bacamo i time stvaramo 10% ukupnih emisija stakleničkih plinova.

Konačno, radikalna reorganizacija je i moguća jer ljudska je povijest bogata iskustvom različitih oblika društvene i metaboličke organizacije[ix]. I postojeću smo organizaciju također oblikovali društvenim izborima i borbom za prevlast među različitim skupinama i klasama, a ne materijalnom nužnošću najoptimalnijeg oblika preživljavanja[x]. Suvremena znanost uvelike već oblikuje vizije konačnog cilja i korake transformacije[xi]; na jednom takvom istraživanju s europskim kolegama u programu Obzor Europa i sam trenutno radim[xii]. Veliki ERC istraživački projekt pod nazivom “Putanje prema dogovorima nakon rasta” [xiii]namjerava istraživati i Zagreb kao slučaj zajednice koja se prilagođava Europi klimatske krize, energetske tranzicije i odrasta. I dok nam se čini da je promjena prema klimatski otpornom razvoju nije moguća dok joj na putu stoje interesi[xiv] onih 10% najbogatijih stanovnika planete te onih 40% stanovnika koji se svesrdno nadaju uhvatiti veći komad kolača, vrijedi se sjetiti upozorenja Ursule K. Leguin:

“Živimo u kapitalizmu, njegova se moć čini nepobjedivom – ali onda, isto takvim činilo se i božansko pravo kraljeva. Svakoj ljudskoj sili može se oduprijeti i ljudska bića mogu je promijeniti.” [xv]

Odrast, na slavenskim jezicima pojam povezan s odrastanjem i sazrijevanjem (češki: nerůst, poljski: dewzrost, slovenski i srpski: odrast) trezveno prihvaća da ne možemo imati više uz manji otisak. Otisak je mjera utjecaja koji ostavljamo na okoliš, kao zajednice ili pojedinci – koliko pritišćemo ostali živi svijet svojim djelovanjem. Odrast se temelji na činjenici – dokazanom kroz sve više istraživanja – da je daljnji ekonomski rast u razvijenim ekonomijama neodrživ. Čak i kada je rast “zelen” i “uključiv” on ne može omogućiti razvijenim zemljama da dovoljno brzo i značajno smanje utjecaj na okoliš kako bi pravedno podijelile teret promjena u biosferi.[xvi] Čak i uz “pametni razvoj” i neke još uvijek nepoznate tehnološke inovacije znanstvenici upozoravaju na tzv. Jevonsov paradoks[xvii]: kada vozimo ekonomičnije aute, u tržišno određenom društvu, vozimo ih više i dalje jer je vožnja jeftinija. Time podižemo ukupne emisije iz prometa, umjesto da ih smanjujemo.

Uz sve nade koje društvo danas polaže u tehnološke inovacije, kada su prepuštene isključivo tržištu inovacije podižu ukupni otisak. A ukupni otisak je to što ima utjecaj na zdravlje, uništenje prirode i klimatske promjene. Kada nastupi globalna kriza kao što su ljetne katastrofe uzrokovane vremenskim ekstremima ili pandemije, medijima postane primamljivo zazivati “trezvena” rješenja. Odrast se definirao trezvenim upravo u razdobljima neograničenih očekivanja, kada smo zatvarali oči nad znanstvenim upozorenjima i još se jednom nadali čudesnom izbavljenju uz brže, više i jače.[xviii] “Trezveno” za odrastnike ne znači oskudno ili nezanimljivo, već samo zrelo, mjerljivo i stabilno – dovoljno veselo, ali bez potrebe za razbijanjem gostionice. Motivirano je pristupom ublažavanja klimatske krize bez tlapnji o tehnološkom upravljanju biosferom, zamjenom planete ili zatvaranjem očiju pred zamjetnim i nepravednim posljedicama.

Od 2008. engleski naziv za odrast – degrowth – ušao je u akademske časopise s više stotina objavljenih članaka i izdvojenim istraživačkim pravcima, sveučilišnim centrima i studijima. Odrast se danas predaje na sveučilištima diljem svijeta, uključujući i poneko gostujuće predavanje na društvenim i humanističkim studijskim programima u Hrvatskoj. Upotrebljavali su ga i zloupotrebljavali europski političari, o njemu se pisalo u mnogim dnevnim tiskovinama, uključujući Le Monde, Le Monde diplomatique, El Pais, The Guardian, The Wall Street Journal i Financial Times. Unatoč najvećoj posjećenosti zainteresirane javnosti ikojoj od konferencija u Europskom parlamentu, konferencija “Onkraj rasta” iz svibnja 2023.g. slabo je popraćena u medijima jer dominantni diskurs rasta i razvoja jednostavno nije znao kamu bi ju svrstao. Ali zato je odrast kao medijski šok odjeknuo u posljednjim tjednima ljetne sezone kiselih krastavaca. Šok je u medijima izazvala 9. međunarodna konferencija o odrastu u Zagrebu u jesen 2023.g., ponajviše stoga jer je gradonačelnik sa zamjenicama pozdravio goste i plenarnu izlagačicu, zamjenicu predsjedavajućeg IPCC-a, prof. Dianu Ürge-Vorsatz, te otvorio konferenciju.

Unatoč knjigama[xix], znanstvenim radovima i predavanjima na visokim učilištima medijski komentatori nisu doživjeli odrast kao istraživački pravac koji bi mogao izaći izvan uskih krugova apstraktne akademske rasprave na engleskom jeziku  – glavni program konferencije, kao i mnogih drugih znanstvenih konferencija, pati upravo od toga – ili avangardnih umjetničkih praksi[xx]. Ili su zlonamjerno željeli prikazati međunarodnu konferenciju kao tajni skup gradonačelnikove stranke (sa 600 međunarodnih izlagača kao članovima, valjda?) ili im je bila odbojna ideja da i u Hrvatskoj mogu postojati progresivne političke opcije spremne trezveno razgovarati o ozbiljnim izazovima 21. st.. Izazovima o kakvim se sve ozbiljnije razgovara i u Europskom parlamentu. Da Zagreb može biti domaćin međunarodnih znanstvenih događaja kakvih je i Bruxelles.[xxi] Prije nego netko sjeo, malo istražio po internetu ili knjižnicama, naslovi su vrištali: “radikalna lijeva ideja o zaustavljanju rasta”, “paket dostojan Amiša”, “uvod u socijalnu kataklizmu”… Tek su nesenzacionalistički portali, posvećeni ili pružanju podloge činjeničnom govoru u javnom prostoru ili obrazovanju i polu-akademskoj raspravi, polako spustili loptu i izvijestili o promišljanju alternativa postojećem sustavu i njegovoj sadašnjoj neodrživoj putanji.[xxii] I takve izvještaje brine nepostojanje jedinstvene, disciplinski kanonske definicije pojma “odrast”, ali ne očekujem da je takva otvorenost nešto strano čitateljima Osvrta na mrežnoj stranici Instituta za filozofiju.

Bliže je istini da ima više srodnih i međusobno nadopunjujućih definicija, baš kao što je s uvijek slučaj u znanosti. Meni je najbliža enciklopedijska natuknica u kojoj kažemo (pozivajući se na definiciju iz udžbenika jednog kolege), u prijevodu: “Odrast je društveni pokret i istraživački okvir koji zagovara prelazak na održive i pravedne oblike društvene organizacije. On predlaže postizanje obiju strana ovog cilja, ‘od-rastanjem’ protoka energije i materijala u globalnom ekonomskom sustavu te preusmjeravanjem ekonomske aktivnosti s proizvodnje materijalnih dobara na zadovoljavanje potreba ljudske dobrobiti, raspodjelom zajedničkog bogatstva i drukčijom dodjelom pristupa resursima.”[xxiii] “Odrast” je i namjerno provokativan pojam, da pokuša izbjeći zlonamjerno preuzimanje kakvo je prošao pojam “održivi razvoj”. Možda je upravo intelektualna provokacija bila cilj i nekih hrvatskih medijskih intervencija, jer su posljedične rasprave, pa čak i komentari javnosti, ukazivali na hitnost i nužnost trezvenosti pristupanja klimatskoj krizi te nepravde koje je određeni oblik “razvoja” donio. Novi i provokativni pojam poziva na činjenicama utemeljenu i demokratsku raspravu o mogućoj organizaciji društva i korištenju resursa, umjesto nametanja znanstveno neutemeljenih i autoritarnih rješenja radi očuvanja privilegija.

Duboki poremećaji izazvani ljudskim djelovanjem glavni su pokretači prelaska bolesti iz divljine u ljudske zajednice te katastrofalnih suša i poplava u ovom stoljeću. Stručnjaci za bioraznolikost stoga očekuju još ubojitije epidemije ukoliko se uništenje ekosustava hitno ne zaustavi, dok težnja za ekonomskim rastom neminovno svodi strateško djelovanje na računicu troškovne učinkovitosti. Inger Andersen i Partha Dasgupta[xxiv] u analizi za UN iz 2020.g. kao ključni problem navode nerazumijevanje između “ekonomske gramatike” u kojoj oblikujemo društvene strategije i “prirodne sintakse” koja određuje stvarne materijalno-energetske tokove od kojih živimo. IPCC tako zaključuje da prošlostoljetni razvoj i sadašnji trendovi nisu onda i ne doprinose danas klimatski otpornom razvoju (zaključak ocijenjen najvišom razinom pouzdanosti).[xxv] Društveni ugovor i upotreba materijalne infrastrukture sada – u ovom desetljeću – odredit će do koje će mjere biti moguće ostvariti klimatsku otpornost stanovništva sredinom i krajem ovog stoljeća. Posebno je važno da je klimatska otpornost iznimno ograničena ako se radikalno ne smanje sadašnje emisije stakleničkih plinova, ako što je dalje moguće ne odgodimo privremeno prekoračenje granice od 1.5⁰C prosječnog globalnog zagrijavanja (sa sadašnjih 1.1⁰C). Iz ove perspektive odrast se čini sve manje radikalnim.

Smanjenje ukupnog protoka energije i materijala može smanjiti ukupne emisije stakleničkih plinova 40-70% do 2050.g. Najveći je potencijal u smanjenju količine prekooceanskih letova, prelasku na uglavnom biljnu prehranu i transformaciji građevina u nisko-energetske i pasivne. U izboru strategija između ekomodernizacije (tzv. “zeleni rast”) i odrasta rasprava se svodi na tehnološku mogućnost brzog razdvajanja ekonomskog rasta od rasta emisija stakleničkih plinova i uništenja divljih ekosustava. Takvo razdvajanje nije dosad nikad zabilježeno na globalnoj razini, a danas se i uz najstrože ekomodernizacijske mjere ne može ostvariti dovoljno brzo da se postigne klimatski cilj Pariškog sporazuma[xxvi]. Druga je ekomodernizacijska strategija hitno širenje upotrebe postrojenja za uklanjanje stakleničkih plinova iz atmosfere i njihovo vječno pohranjivanje u nepropusne spremnike pod zemljom ili pod morem. Tako se nastoji dobiti održavanje postojeće razine ili čak porast protoka energije u globalnoj ekonomiji, posebice energije iz fosilnih goriva, bez klimatskih i ekoloških nuspojava. Ali takva su postrojenja daleko od globalne primjene te i sama trebaju puno energije, a njihovo je zazivanje samo skretanje pažnje s ozbiljnije rasprave o društvenoj reorganizaciji koja može omogućiti dobar život uz smanjenje ukupnog protoka energije i materijala.[xxvii]

Preobrazba u globalno odrastničko društvo koje bi djelovalo na ublažavanju klimatskih promjena i zaštiti planetarne bioraznolikosti i stabilnosti ekosustava, zahtjeva sveobuhvatnu promjenu razvojne vizije i odnosa s prirodom, drugačiju od Zapadne mehanističke paradigme. To ne znači automatski da ćemo u davnoj tradiciji Istočnog spiritualnog holizma pronaći upute kako 10 milijardi umreženih i najčešće samosvjesnih ljudi organizirati u održiviji i pravedniji međusobni i suživot s ostalim bićima na planetu. Ali imamo već puno podloge za istraživanje naturalističke perspektive na društveni razvoj, principno-teorijske organizacije objašnjenja kompleksnih pojava u međudjelovanju društva i prirode ili suvremene artikulacije pojmova kao što je “održivo blagostanje”[xxviii]. Institucije i ideje koje su se oblikovale u danas dominantnu paradigmu podrazumijevaju postupke i težnje koji prijete nanošenjem katastrofalne i nepovratne štete. Odrast ih predlaže zamijeniti institucijama i idejama koje neće logički voditi u katastrofu, institucijama i idejama na kojima tek treba raditi sa sviješću da će i same u dalekoj budućnosti biti zamijenjene prikladnijima, možda baš na tragu Nietzscheanskog trajnog propadanja i postajanja.

Odrast danas u znanstvenoj zajednici ponajprije označuje argumentiranu kritiku ideologije rasta i uloge koju ona zauzima u suvremenoj kulturi.[xxix] Poziv na radikalnu promjenu i organizacije distribucije dobrobiti dobivene od materijala i energije iz prirode opravdava hitnošću kulturalno-političkog sazrijevanja kojim bismo izbjegli urušavanje društva pod ekstremnim nejednakostima i prirode pod nesmiljenim ljudskim iskorištavanjem.[xxx] Odrast ukazuje na željeni smjer, onaj u kojem će društva manje crpsti resurse iz “divlje” prirode, a život organizirati na osnovi javnog blagostanja umjesto privatnog bogatstva.[xxxi] Odrast ne poziva da se samo čini manje istoga, već da drukčije proizvodimo i iskorištavamo energiju, drukčije postavimo odnose, rodne uloge, raspodjelu vremena između plaćenog i neplaćenog rada, međudjelovanje s ne-ljudskim živim svijetom. On trezveno priznaje da se ne može čarobnim štapićem izbjeći ekološke posljedice trajnog ekonomskog rasta na ograničenom planetu. U našem je leksiku materijalnog razvoja –mitskoj epopeji o sve bogatijim i sve složenijim društvima – duboko ukorijenjeno poistovjećivanje ekonomskog rasta s “inovativnim hakiranjem” prirode ili rastakanjem okoštalih društvenih obrazaca.[xxxii] Danas pojmovnik i ideju razvoja proširujemo novim pogledima na rad, život i proizvodnju – odrastom za klimatsku stabilizaciju i pravedniji pristup blagostanju.

[1] Međuvladina platforma znanosti i javnih politika za bioraznolikost i usluge ekosustava

[2] Međuvladin panel za klimatske promjene

[i] Hickel, J., Kallis, G., Jackson, T., O’Neill, D. W., Schor, J. B., Steinberger, J. K., Victor, P. A., & Ürge-Vorsatz, D. (2022). Degrowth can work—Here’s how science can help. Nature, 612(7940), 400–403. https://doi.org/10.1038/d41586-022-04412-x

[ii] Tucker, I. (2022, May 21). Peter Kalmus: ‘As a species, we’re on autopilot, not making the right decisions.’ The Observer. https://www.theguardian.com/environment/2022/may/21/peter-kalmus-nasa-scientist-climate-protest-interview

[iii] Schmelzer, M. (2022). The future is degrowth: A guide to a world beyond capitalism. Verso.

[iv] IPBES (2019). Summary for policymakers of the global assessment report on biodiversity and ecosystem services of the Intergovernmental Science-Policy Platform on Biodiversity and Ecosystem Services. S. Díaz, J. Settele, E. S. Brondízio, H. T. Ngo, M. Guèze, J. Agard, A. Arneth, P. Balvanera, K. A. Brauman, S. H. M. Butchart, K. M. A. Chan, L. A. Garibaldi, K. Ichii, J. Liu, S. M. Subramanian, G. F. Midgley, P. Miloslavich, Z. Molnár, D. Obura, A. Pfaff, S. Polasky, A. Purvis, J. Razzaque, B. Reyers, R. Roy Chowdhury, Y. J. Shin, I. J. Visseren-Hamakers, K. J. Willis, and C. N. Zayas (eds.). IPBES secretariat, Bonn, Germany. 56 pages. https://doi.org/10.5281/zenodo.3553579

[v] IPCC (2021) Summary for Policymakers. In: Climate Change 2021: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Sixth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change [Masson-Delmotte, V., P. Zhai, A. Pirani, S.L. Connors, C. Péan, S. Berger, N. Caud, Y. Chen, L. Goldfarb, M.I. Gomis, M. Huang, K. Leitzell, E. Lonnoy, J.B.R. Matthews, T.K. Maycock, T. Waterfield, O. Yelekçi, R. Yu, and B. Zhou (eds.)]. In Press.

[vi] Brajdić Vuković, M., Ančić, B., & Domazet, M. (2020). Values underpinning a degrowth transformation of the socio-political system. Traditiones, 49(1), 141–158. https://doi.org/10.3986/Traditio2020490108

[vii] https://librairie.ademe.fr/consommer-autrement/5996-lettre-ademe-strategie-n-65-janvier-2023.html

[viii] Badiou, A. (2018). Pravi život. Udruga Bijeli val, Arkzin d.o.o.

[ix] Graeber, D., & Wengrow, D. (2022). The dawn of everything : a new history of humanity. Penguin Books.

[x] Malm, A. (2018). Fosilni kapital. Fraktura i Institut za političku ekologiju

[xi] Kallis, G., Kostakis, V., Lange, S., Muraca, B., Paulson, S., & Schmelzer, M. (2018). Research on degrowth. Annual Review of Environment and Resources, 43(1), 291–316. https://doi.org/10.1146/annurev-environ-102017-025941

[xii]  Towards a sustainable wellbeing economy: integrated policies and transformative indicators (Prema ekonomiji održivog blagostanja: objedinjene javne politike i transformativni pokazatelji) https://cordis.europa.eu/project/id/101094211

[xiii] https://erc.europa.eu/news-events/news/erc-synergy-grants-2022-project-highlights

[xiv] Schiper, E. L. F., … Zurek, M. (2022) Chapter 18: Climate Resilient Development Pathways. U Climate Change 2022: Impacts, Adaptation, and Vulnerability. Contribution of Working Group II to the Sixth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change [H.-O. Pörtner, D.C. Roberts, M. Tignor, E.S. Poloczanska, K. Mintenbeck, A. Alegría, M. Craig, S. Langsdorf, S. Löschke, V. Möller, A. Okem, B. Rama (eds.)]. Cambridge University Press, Cambridge, UK and New York, NY, USA, str. 3095-3291.

[xv] Govor na primanju nagrade National Book Foundation https://www.ursulakleguin.com/nbf-medal

[xvi] http://ipe.hr/rasprave/giorgos-kallis-green-new-deal-ne-smije-biti-vezan-uz-ekonomski-rast/

[xvii] Alcott, B. (2016). Jevonsov paradoks (povratni učinak). U D’Alisa, G i sur. (ur.) (2016) Odrast: pojmovnik za novu eru. Fraktura i Institut za političku ekologiju, str. 149-154.

[xviii] Domazet, M. (2018). Degrowth—A sober vision of limiting warming to 1.5°C. Heinrich-Böll-Stiftung.

[xix] D’Alisa, G i sur. (ur.) (2016) Odrast: pojmovnik za novu eru. Fraktura i Institut za političku ekologiju.

[xx] https://www.jutarnji.hr/kultura/art/greta-zasto-si-tako-agresivna-govori-gomila-prijetecih-ljudi-sjajna-izlozba-uz-konferenciju-o-odrastu-u-zagrebu-15371408

[xxi] https://foreignpolicy.com/2023/12/17/degrowth-economics-europe-climate-policy/

[xxii] https://faktograf.hr/2023/09/08/sto-je-zapravo-odrast/

[xxiii] Medak, T., Domazet, M., & Rilović, A. (2020). Degrowth. In M. I. Goldstein & D. A. DellaSala (Eds.), Encyclopedia of the World’s Biomes (pp. 287–295). Oxford: Elsevier. https://doi.org/10.1016/B978-0-12-409548-9.12081-0

[xxiv] https://www.theguardian.com/world/2020/jun/05/coronavirus-is-an-sos-signal-for-the-human-enterprise

[xxv] IPCC (2022). Summary for Policymakers [H.-O. Pörtner, D.C. Roberts, E.S. Poloczanska, K. Mintenbeck, M. Tignor, A. Alegría, M. Craig, S. Langsdorf, S. Löschke, V. Möller, A. Okem (eds.)]. U: Climate Change 2022: Impacts, Adaptation, and Vulnerability. Contribution of Working Group II to the Sixth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change [H.-O. Pörtner, D.C. Roberts, M. Tignor, E.S. Poloczanska, K. Mintenbeck, A. Alegría, M. Craig, S. Langsdorf, S. Löschke, V. Möller, A. Okem, B. Rama (eds.)]. Cambridge University Press, Cambridge, UK and New York, NY, USA, str. 3-33, doi:10.1017/9781009325844.001

[xxvi] Hickel, J., & Kallis, G. (2020). Is green growth possible? New Political Economy, 25(4), 469–486. https://doi.org/10.1080/13563467.2019.1598964

[xxvii] https://www.theguardian.com/environment/2023/dec/10/climate-experts-warn-against-focus-technological-solutions-cop28

[xxviii] https://cordis.europa.eu/project/id/101094211

[xxix] Kallis, G., Kostakis, V., Lange, S., Muraca, B., Paulson, S., & Schmelzer, M. (2018). Research on degrowth. Annual Review of Environment and Resources, 43(1), 291–316. https://doi.org/10.1146/annurev-environ-102017-025941

[xxx] Kallis, G., Demaria, F. i D’Alisa, G. (2016). Uvod: Odrast. U G. DAlisa, F. Demaria i G. Kallis (ur.), Odrast: Pojmovnik za novu eru. Fraktura i IPE

[xxxi] Hickel, J. (2019). Degrowth: a theory of radical abundance. real-world economics review 87: 54-68

[xxxii] Domazet, M. (2018). Degrowth—A sober vision of limiting warming to 1.5°C. Heinrich-Böll-Stiftung.

// Osvrti