U suvremenim raspravama u filozofiji uma, panpsihizam se često predstavlja kao teorija svijesti koja se nalazi između reduktivnog fizikalizma i dualizma supstancija. S jedne strane, panpsihizam poima svijest kao temeljno svojstvo koje se ne može svesti na jednostavnije oblike. Drugim riječima, neka iskra svijesti prisutna je u svim bićima na temeljnoj razini stvarnosti, poput čestica. Time se panpsihizam suprotstavlja reduktivnom fizikalizmu, prema kojem se svijest može u potpunosti objasniti jezikom fizike. S druge strane, panpsihisti i fizikalisti dijele stajalište da svijest nije nešto što postoji izvan materijalnog svijeta svakodnevnog iskustva. Panpsihisti, naime, tvrde da je svijest unutarnje ili intrinzično svojstvo materije koje utemeljuje kako se ona ponaša u vremenu i prostoru. Tako svijest “ugrađuju” u same temelje materijalnog svijeta, čime se izbjegavaju problemi dualizma supstancija prema kojem je svijest radikalno drugačija supstancija od materije.

Prema tome, teorijska prednost panpsihizma, prema zagovornicima, leži u tome što uspijeva očuvati intuicije dualista (svijest postoji i ne može se objasniti materijom) kao i intuicije fizikalista (svijest je dio materijalnog svijeta), dok istovremeno izbjegava najveće prepreke tih teorija. Ipak, panpsihizam se suočava s vlastitim izazovima, poput pitanja kako se manje svijesti mogu spajati u veće svijesti, kako svijest kao intrinzično svojstvo može utemeljiti uzročnoposljedične odnose te kako jednostavni mentalni sadržaj temeljnih oblika svijesti može dovesti do bogatstva i složenosti svakodnevnog ljudskog iskustva. Zbog tih i sličnih problema, panpsihizam se počeo razvijati u dva smjera: jedan teži biti bliži fizikalizmu i znanstvenoj slici svijeta, a drugi pokušava proširiti i preobraziti teoriju u širu paradigmu koja ne bi samo objašnjavala svijest, već bi služila kao utemeljenje za moralnost, duhovnost, smisao života i šire.

Jedna od najutjecajnijih teorija svijesti koja teži znanstvenoj utemeljenosti, a pritom ima dodirne točke s panpsihizmom, jest teorija integriranih informacija (eng. Integrated Information Theory). Prema toj teoriji, svijest ovisi o sposobnosti sustava da integrira i objedini informacije, tj. da obuhvati mnoštvo iskustava koja se subjektu ipak doimaju kao jedinstvena cjelina. Zagovornici tvrde da postoji vrijednost koja označava količinu informacija koju sustav može integrirati, što je temelj za određivanje stupnja svijesti unutar nekog sustava. Iako teorija ne zagovara panpsihizam izričito, ona ga implicira ili se barem približava panpsihizmu tvrdnjom da bilo koji sustav koji ima vrijednost veću od nule posjeduje neki stupanj svijesti, što može uključivati i mnoge nebiološke sustave, kao i jednostavne sustave na temeljnoj razini stvarnosti. Teoriju integriranih informacija se u literaturi i raspravama često predstavlja kao empirijski provjerljivu tezu koja pokušava svijest objasniti na znanstveni način.

Dodatan primjer je russellski fizikalizam Barbare Gail Montero, koji polazi od istog argumenta koji utemeljuje dva glavna oblika russellskog monizma. Prema russellskom argumentu, znanost nam samo otkriva kako se materija ponaša u vremenu i prostoru, a da ne objašnjava što materija jest sama po sebi, po svojoj unutarnjoj prirodi. Prvi mogući zaključak jest da je svijest najbolji kandidat za tu unutarnju prirodu, s obzirom na to da je, na temelju našeg iskustva, jedini konkretan prijedlog koji nam je dostupan za tu svrhu. Bilo koji drugi prijedlog uveo bi potpuno nepoznat dodatni entitet u ontologiju i time narušio princip teorijske ekonomičnosti. Dakle, svijest je unutarnja priroda materije, što vodi do russellskog panpsihizma. Drugi mogući zaključak jest da je proto-svijest, definirana prema tome što omogućuje pojavu svijesti na višim razinama, najbolji kandidat za unutarnju prirodu materije, što vodi do russellskog panprotopsihizma. Prema nekima, ta druga mogućnost, iako polazi od istog argumenta kao i russellski panpsihizam, bliža je fizikalizmu jer otvara mogućnost da je proto-svijest svojstvo koje se može pomiriti s općom fizikalističkom slikom svijeta.

Russellski fizikalizam Barbare Gail Montero treći je mogući zaključak, prema kojem niti svijest niti proto-svijest nisu u temelju stvarnosti, nego su temelj u suštini neshvatljiva intrinzična svojstva (eng. inscrutables) koja se uklapaju u fizikalistički svjetonazor. Ta svojstva nisu mentalna (kao u panpsihizmu) niti su pretpostavljena isključivo u svrhu objašnjenja svijesti na višim razinama (kao u panprotopsihizmu), nego su fizikalna i služe kao temelj svih uzročnoposljedičnih odnosa stvarnosti. Sličan prijedlog izlaže i Sam Coleman koji zagovara pankvalitizam (eng. panqualityism), ideju blisku panprotopsihizmu, prema kojoj su nedoživljene kvalitete u temelju stvarnosti. Makar nedoživljene kvalitete zadržavaju prizvuk mentalnog, Coleman tvrdi da ne uključuju subjektivnost, što je najproblematičnije u panpsihističkim teorijama, te da bi pankvalitizam mogao biti oblik fizikalističkog svjetonazora ako fizikalizam može priznati bilo kakve kvalitete kao dio svoje ontologije. Dakle, ako fizika mora sadržavati kvalitete u svojoj ontologiji da bi bila kompletna, onda kvalitete koje nisu (ali mogu biti) doživljene mogu biti dio fizikalističke slike svijeta. Inače bismo jedino mogli govoriti o tome kako se tvar ponaša u vremenu i prostoru, a nikada o tome što sama po sebi jest.

Kao suprotnost navedenom, postoji niz prijedloga koji panpsihizam ne pokušavaju približiti fizikalizmu ili ga promišljati isključivo u svrhu objašnjenja svijesti, nego ga prikazati kao alternativu dosadašnjim paradigmama. Takvi holistički pristupi panpsihizam pokušavaju primijeniti kao utemeljenje za teleološke, moralne i egzistencijalne poglede, uz dodatne teze za koje se pretpostavlja da slijede iz panpsihizma. Na primjer, Philip Goff nedavno je objavio knjigu Why? The Purpose of the Universe, u kojoj koristi panpsihizam kako bi utemeljio svoju ideju kozmičke svrhe, tvrdnje da je svemir usmjeren prema određenim ciljevima poput pojave života, svijesti i vrijednosti. Panpsihizam Goff kombinira s argumentom finog uštimavanja (eng. fine-tuning argument), prema kojem je svemir “podešen” na način koji omogućuje evoluciju života, što implicira inteligentnog dizajnera. Na toj osnovi izlaže panagencijalizam: oblik panpsihizma prema kojem temeljne čestice svemira imaju osnovni oblik djelatnosti (eng. proto-agency), kao činitelji koji su prema vlastitoj prirodi disponirani razumno djelovati prema svom iskustvu. Iz toga, Goff prelazi u kozmopsihizam, prema kojem je svemir kao cjelina temelj svega te sam po sebi posjeduje svijest, a ne najmanje čestice stvarnosti. Dakle, oslanja se na ontologiju koja polazi odozgo prema dolje, nasuprot konstitutivnih ontologija koje kreću odozdo prema gore, čime se otvara prostor za filozofsko-teološke teorije poput panteizma, panenteizma i sl. Taj korak Goffu je potreban kako bi postulirao nešto što svemir podešava na općoj razini, a ne na razini pojedinačnih čestica. Međutim, umjesto da kozmičkog dizajnera identificira s Bogom, Goff tvrdi da je valna funkcija, kako ju opisuje kvantna fizika, svjesno biće koje spoznaje sva moguća buduća stanja svemira i djeluje tako da odabire najbolje (tj. ono stanje koje omogućuje izviranje života). Također tvrdi da bi ovakav svjetonazor mogao utemeljiti sekularni oblik duhovnosti i morala te motivirati optimizam koji se tiče razvoja društva i svemira prema boljim stanjima. Ovaj se prijedlog bitno odmiče od panpsihizma i oslanja se na mnoštvo dodatnih teza koje vode prema obliku sustavne filozofije. Podsjeća na raniji rad Thomasa Nagela Mind and Cosmos, gdje autor kritizira materijalistički svjetonazor, posebice vezano uz pitanja svrhe, vrijednosti i svijesti, te neizravno podržava oblik panpsihizma kao moguću življu alternativu materijalizmu. Goffov kreativni pokušaj utemeljenja holističke kozmologije može se gledati kao nastavak na rad Nagela, koji proizlazi iz istog nezadovoljstva s fizikalizmom.

U još neobjavljenom radu Does Panpsychism Mean That “We Are All One”?, Hedda Hassel Mørch predstavlja sličnu tezu, koristeći panpsihizam kako bi utemeljila ideju da su sva svjesna bića povezana na moralno značajan način. Glavni cilj je obraniti tezu jedinstva (eng. unity thesis) koja bi dovela do zaključka da su svi ljudi zapravo jedan subjekt, što bi značilo da je moralni egoizam nemoralna i iracionalna pozicija. Predstavlja četiri moguće teze jedinstva: da smo svi dio ili aspekt iste cjeline, da svi imamo istu prirodu, da svi imamo isto transcendentalno jastvo i da smo svi, u doslovnom smislu, ista osoba. Mørch se uglavnom bavi posljednjom tezom, tvrdeći da je moguće da ista osoba istovremeno doživljava različita iskustva, ali da ta iskustva ne moraju nužno biti ujedinjena kroz jednu perspektivu. Na primjer, ako se ta iskustva događaju u različitim mozgovima, ona mogu pripadati istoj osobi, ali biti doživljena zasebno. Iako se trenutno doživljavam kao pojedinačno biće, Nino, s privatnim mislima koje su drugima nedostupne, ako to pogledamo iz šire perspektive (kao iz perspektive Boga koji vidi prošlost, sadašnjost i budućnost odjednom), sva iskustva imaju svojstvo da su “za mene”, odnosno da uvijek budu prisutna subjektu. To svojstvo datosti koje sva iskustva imaju neovisno o tome koji ih subjekt u ovom trenutku proživljava Mørch vodi do zaključka da, u stvarnosti, postoji samo jedno svjesno biće. Taj subjekt se prožima kroz mnoštvo organizama, ali ontološki je jedno. Prema Mørch, iz toga slijedi argument protiv moralnog egoizma. Sličan argument, ali u korist opravdanja oblika duboke ekologije, predstavila je Freya Mathews, koristeći panpsihizam da utemelji intrinzičnu vrijednost prirodnog svijeta. Ukratko, navedene teorije spajaju panpsihizam s dodatnim tezama kako bi utemeljili neki oblik sustavne filozofije koja obuhvaća ne samo pitanja svijesti, već i pitanja egzistencije, smisla i vrijednosti.

No je li to ispravan korak unutar rasprava o panpsihizmu? Panpsihizam, kao teorija svijesti, zauzima jedinstveno mjesto unutar suvremenih rasprava, između reduktivnog fizikalizma i dualizma. Međutim, uvođenjem dodatnih teza koje panpsihizam približavaju holističkim filozofijama, sve se više udaljava od svojih izvornih ciljeva i teorijskih prednosti. Ove dodatne teze, koje uključuju tvrdnje o kozmičkoj svrsi, teleološkim pogledima na svemir i moralnom jedinstvu svih svjesnih bića, zahtijevaju opširno i rigorozno filozofsko opravdanje. Rasprave o panpsihizmu već se suočavaju s nizom neriješenih problema, poput već spomenutog problema kombinacije, koji se odnosi na pitanje kako se pojedinačne male svijesti mogu spojiti u složenije, veće oblike svijesti, a koji do sada nije dobio zadovoljavajuće rješenje. Uz to, postoji i problem razumijevanja ontologije svojstava unutar panpsihizma, posebice onaj kako kategorička ili intrinzična svojstva utemeljuju ili stoje u odnosu prema dispozicijskim i strukturalnim svojstvima. Pokušaj rješavanja ovih problema bitan je za održavanje teorijske privlačnosti panpsihizma, a proširenje rasprave na teme kao što su aksiologija i duhovnost ne čini se opravdanim dok još nije dovoljno napisano o tim ključnim problemima. Moguće je, dakle, da će panpsihizam izgubiti privlačnost koju je imao, kao nova alternativa, dok je primarni cilj bio objašnjenje svijesti.

S obzirom na to, bolji je korak vratiti se temeljnim pitanjima u filozofiji uma i usredotočiti se na panpsihizam prvenstveno kao na teoriju svijesti. Potrebno je nastaviti raditi na rješavanju ključnih problema panpsihizma i istražiti kako uvidi koji iz toga slijede mogu doprinijeti razvoju novih teorija svijesti. Na primjer, ako kroz analizu problema kombinacije svijesti dođemo do zaključka da je spajanje malih subjekata u veći subjekt najveća prepreka panpsihizmu, možda iz toga slijedi da je pitanje subjektivnosti općenito najteži problem za filozofiju uma. Naime, za kombinaciju sadržaja ili kvaliteta svijesti obično se misli da može postojati neko rješenje, zbog čega se panpsihisti najviše usmjeravaju na problem kombinacije subjekata. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako se iz toga može doći do čisto fizikalističke teorije svijesti. Čisto hipotetski, ako nam se panpsihizam čini kao dobra alternativa, a iz njega slijedi uvid da je subjektivnost jedino što se opire redukciji na fizikalne i strukturalne odnose, nije li bolji pristup pokušati naći fizikalne kandidate za tu subjektivnu perspektivu koja “gleda na svijet”? Koristiti uvide iz panpsihizma kako bi se došlo do nove teorije svijesti koja odgovara općoj, zdravorazumskoj slici svijeta koju nudi fizikalizam samo je jedna mogućnost. Moramo, takoreći, odbaciti ljestve pošto smo se po njima popeli. Druga mogućnost je, kako je već navedeno, baviti se ključnim problemima panpsihizma radi boljeg utemeljenja teorije.

No, ako naglasak u raspravama ostane na stvaranju širih, holističkih teorija, dovoljno pozornosti neće biti pridodano ovim mogućnostima. Umjesto toga, približavanje, ako ne i stapanje ili pretvaranje panpsihizma u fizikalizam, moglo bi osigurati da se panpsihizam shvati ozbiljnije unutar filozofskih rasprava te potencijalno dovesti do novih teorija koje bi obogatile naše razumijevanje svijesti.

Izvori:
Chalmers, D. (2015). Panpsychism and panprotopsychism. In T. Alter & Y. Nagasawa (Eds.), Consciousness in the physical world: Perspectives on Russellian monism (pp. 246–276). Oxford University Press.
Coleman, S. (2016). Panpsychism and neutral monism: How to make up one’s mind. In L. Jaskolla & G. Brüntrup (Eds.), Panpsychism. Oxford University Press.
Goff, P. (2023). Why? The purpose of the universe. Oxford University Press.
Goff, P. (2017). Consciousness and fundamental reality. Oxford University Press.
Mathews, F. (2011). Panpsychism as paradigm. In M. Blamauer (Ed.), The mental as fundamental: New perspectives on panpsychism (pp. 141–156). Ontos Verlag.
Montero, B. G. (2015). Russellian physicalism. In T. Alter & Y. Nagasawa (Eds.), Consciousness in the physical world: Perspectives on Russellian monism (pp. 209–223). Oxford University Press.
Mørch, H. H. (Manuscript). Does panpsychism mean that “we are all one”? PhilPapers.
Nagel, T. (2012). Mind and cosmos: Why the materialist neo-Darwinian conception of nature is almost certainly false. Oxford University Press.
Tononi, G. (2007). The information integration theory of consciousness. In M. Velmans & S. Schneider (Eds.), The Blackwell companion to consciousness (pp. 287–299). Wiley-Blackwell.

The State of the Debate on Panpsychism: Between Physicalism and Holism

In contemporary discussions in the philosophy of mind, panpsychism is often presented as a theory of consciousness that occupies the position between reductive physicalism and substance dualism. On one hand, panpsychism views consciousness as a fundamental property that cannot be reduced to simpler forms. In other words, a spark of consciousness is present in all entities at the fundamental level of reality, such as particles. This stance opposes reductive physicalism, which argues that consciousness can be fully explained in the language of physics. On the other hand, panpsychists and physicalists share the view that consciousness is not something that exists outside the material world of everyday experience. Panpsychists claim that consciousness is an intrinsic property of matter that grounds its behaviour in time and space. Thus, they ’embed’ consciousness in the very foundations of the material world, avoiding the problems of substance dualism, which holds that consciousness is a radically different substance from matter.

Because of that, the theoretical advantage of panpsychism, according to its proponents, lies in its ability to preserve the intuitions of dualists (consciousness exists and cannot be explained by matter) as well as those of physicalists (consciousness is part of the material world), while simultaneously avoiding the major obstacles for both. However, panpsychism faces its own challenges, such as the question of how smaller consciousnesses can combine into larger ones, how consciousness as an intrinsic property can ground causal relationships, and how the simple mental content of basic forms of consciousness can lead to the richness and complexity of everyday human experience. Due to these and similar problems, panpsychism has begun to develop in two directions: one strives to be closer to physicalism and the scientific worldview, while the other attempts to expand and transform the theory into a broader paradigm that would not only explain consciousness but also serve as the foundation for morality, spirituality, the meaning of life, and more.

One of the most influential theories of consciousness that seeks scientific grounding and shares some aspects with panpsychism is the Integrated Information Theory (IIT). According to IIT, consciousness depends on the ability of a system to integrate and unify information, i.e., to encompass a multitude of experiences that nevertheless seem to the subject as a unified whole. Proponents argue that there is a value that indicates the amount of information a system can integrate, which serves as the basis for determining the degree of consciousness within a system. Although the theory does not explicitly advocate panpsychism, it implies or at least approaches panpsychism by asserting that any system with a value greater than zero possesses some degree of consciousness, which could include many non-biological systems as well as simple systems at the fundamental level of reality. In the literature and discussions, IIT is often presented as an empirically testable thesis that attempts to explain consciousness in a scientific manner.

Another example is Barbara Gail Montero’s Russellian physicalism, which is based on the same argument that grounds the two main forms of Russellian monism. According to the Russellian argument, science only reveals how matter behaves in time and space, without explaining what matter is in and of itself, in virtue of its inner nature. The first possible conclusion is that consciousness is the best candidate for this inner nature, as it is, based on our experience, the only concrete suggestion available for this purpose. Any other proposal would introduce a completely unknown additional entity into our ontology, thus violating the principle of parsimony. Therefore, consciousness is the inner nature of matter, which leads to Russellian panpsychism. The second possible conclusion is that proto-consciousness, defined based on it enabling the coming about of consciousness at higher levels, is the best candidate for the inner nature of matter, leading to Russellian panprotopsychism. According to some, this second possibility, although based on the same argument as Russellian panpsychism, is closer to physicalism because it opens up the possibility that proto-consciousness is a property that can be reconciled with the general physicalist picture of the world.

Montero’s Russellian physicalism is a third possible conclusion, according to which neither consciousness nor proto-consciousness is at the foundation of reality, but rather inscrutable intrinsic properties that would fit into the physicalist worldview. These properties are neither mental (as in panpsychism) nor assumed solely for the purpose of explaining consciousness at higher levels (as in panprotopsychism), but are physical and serve as the foundation of all causal relationships in reality. A similar proposal is discussed by Sam Coleman, who advocates panqualityism, an idea close to panprotopsychism, according to which unexperienced qualities are at the foundation of reality. Although unexperienced qualities still retain a mental undertone, Coleman argues that they do not involve subjectivity, which is the most problematic issue in panpsychist theories, and that panqualityism could be a form of a physicalist worldview if physicalism can admit any qualities as part of its ontology. Therefore, if physics must contain qualities in its ontology to be complete, then qualities that are not (but could be) experienced can be part of the physicalist picture of the world. Otherwise, we could only talk about how matter behaves in time and space, but never about what it is in itself.

In contrast, there are several proposals that do not attempt to bring panpsychism closer to physicalism or consider it solely for the purpose of explaining consciousness but rather to present it as an alternative to existing paradigms. Such holistic approaches try to use panpsychism as the foundation for teleological, moral, and existential views, with additional theses assumed to follow from panpsychism. For example, Philip Goff recently published a book, Why? The Purpose of the Universe, in which he uses panpsychism to ground the idea of cosmic purpose – the claim that the universe is directed towards certain goals such as the emergence of life, consciousness, and value. Goff combines panpsychism with the fine-tuning argument, according to which the universe is ‘tuned’ in a way that allows for the evolution of life, implying an intelligent designer. On this basis, he presents panagentialism: a kind of panpsychism according to which the fundamental particles of the universe have a basic form of agency or proto-agency, as agents who are naturally disposed to act reasonably, according to their experience. From this, Goff transitions into cosmopsychism, according to which the universe as a whole is fundamental and possesses consciousness as such, rather than the smallest particles of reality. So, he relies on a top-down ontology, as opposed to constitutive ontologies that start from the bottom up, which opens the door to philosophical-theological theories such as pantheism, panentheism, and the like. This step is necessary for Goff to postulate something that tunes the universe at a general level, not at the level of individual particles. However, instead of identifying the cosmic designer with God, Goff argues that the wave function, as described by quantum physics, is a conscious being that knows all possible future states of the universe and acts by choosing the best one (i.e., the state that allows for the emergence of life). He also claims that such a worldview could ground a secular form of spirituality and morality and motivate optimism about the development of society and the universe towards better states. This proposal significantly deviates from panpsychism and relies on numerous additional theses that lead to a form of systematic philosophy. It resembles Thomas Nagel’s earlier work Mind and Cosmos, where the author criticises the materialist worldview, especially regarding questions of purpose, value, and consciousness, and indirectly supports a form of panpsychism as a potentially more vivacious alternative to materialism. Goff’s creative attempt to establish a holistic cosmology can be seen as a continuation of Nagel’s work, arising from the same dissatisfaction with physicalism.

In an as-of-yet unpublished manuscript, Does Panpsychism Mean That “We Are All One”?, Hedda Hassel Mørch presents a similar thesis, using panpsychism to ground the idea that all conscious beings are connected in a morally significant way. The main goal is to defend the unity thesis, which would lead to the conclusion that all humans are actually one subject, meaning that moral egoism is an immoral and irrational position. Mørch presents four possible unity theses: that we are all part of or aspect of the same whole, that we all have the same nature, that we all have the same transcendental self, and that we are all, in a literal sense, the same person. Mørch mainly deals with the last thesis, arguing that it is possible for the same person to simultaneously experience different experiences, but that these experiences do not necessarily have to be united through one perspective. For example, if these experiences occur in different brains, they can belong to the same person but be experienced separately. Although I currently experience myself as an individual being, Nino, with private thoughts inaccessible to others, if we look at this from a broader perspective (like from God’s perspective, seeing the past, present, and future simultaneously), all experiences have the property of being ‘for me’, i.e., of being always present to a subject. This given property that all experiences have, regardless of which subject is currently living through them, leads Mørch to conclude that, in reality, there is only one conscious being. This subject permeates many organisms but is ontologically one. According to Mørch, an argument against moral egoism follows from this conclusion. A similar claim, but in favour of justifying a form of deep ecology, was presented by Freya Mathews, using panpsychism to ground the intrinsic value of nature. In short, these theories combine panpsychism with additional theses to establish some form of systematic philosophy that encompasses not only questions of consciousness but also questions of existence, meaning, and value.

But is this the right step in the debate on panpsychism? Panpsychism, as a theory of consciousness, occupies a unique place within contemporary discussions, between reductive physicalism and dualism. However, by introducing additional theses that bring panpsychism closer to holistic philosophies, it increasingly distances itself from its original goals and theoretical advantages. These additional theses, which include claims about cosmic purpose, teleological views of the universe, and the moral unity of all conscious beings, require extensive and rigorous philosophical justification. Panpsychism already faces a series of unresolved problems, such as the aforementioned combination problem, which relates to how individual small consciousnesses can combine into more complex, larger forms of consciousness – a problem that has not yet received a satisfactory solution. Additionally, there is the problem of understanding the ontology of properties within panpsychism, especially how categorical or intrinsic properties ground or relate to dispositional and structural properties. Addressing these problems is crucial for maintaining the theoretical appeal of panpsychism, and expanding into topics such as axiology and spirituality does not seem justified while these key problems remain underexplored. It is possible, therefore, that panpsychism will lose the appeal it once had as a new alternative, while its primary goal was the explanation of consciousness.

Given this, it would be a better step to return to the fundamental questions in the philosophy of mind and focus on panpsychism primarily as a theory of consciousness. It is necessary to continue working on resolving the key problems of panpsychism and explore how insights derived from this can contribute to the development of new theories of consciousness. For example, if through an analysis of the combination problem we conclude that the merging of small subjects into a larger subject is the greatest obstacle for panpsychism, it might follow that the question of subjectivity, in general, is the most challenging problem for the philosophy of mind. Namely, it is generally believed that there could be a solution for the combination of content or qualities of experience, which is why panpsychists focus most on the problem of combining subjects. It would be interesting to see how this might lead to a purely physicalist theory of consciousness. Hypothetically, if we consider panpsychism as a good alternative and conclude that subjectivity is the only thing resisting reduction to physical and structural relations, wouldn’t a better approach be to try to find physical candidates for this subjective perspective that ‘observes the world’? Using insights from panpsychism to develop a new theory of consciousness that corresponds to the general, common-sense picture of the world offered by physicalism is just one possibility. We must, so to speak, throw away the ladder after we have climbed up it. Another possibility is, as already mentioned, to address the key problems of panpsychism to better ground the theory.

However, if the emphasis in discussions remains on creating broader, holistic theories, these possibilities will not receive sufficient attention. Instead, bringing panpsychism closer to, if not merging or transforming it into, physicalism could ensure that panpsychism is taken more seriously within philosophical debates and potentially lead to new theories that would enrich our understanding of consciousness.

Sources:
Chalmers, D. (2015). Panpsychism and panprotopsychism. In T. Alter & Y. Nagasawa (Eds.), Consciousness in the physical world: Perspectives on Russellian monism (pp. 246–276). Oxford University Press.
Coleman, S. (2016). Panpsychism and neutral monism: How to make up one’s mind. In L. Jaskolla & G. Brüntrup (Eds.), Panpsychism. Oxford University Press.
Goff, P. (2023). Why? The purpose of the universe. Oxford University Press.
Goff, P. (2017). Consciousness and fundamental reality. Oxford University Press.
Mathews, F. (2011). Panpsychism as paradigm. In M. Blamauer (Ed.), The mental as fundamental: New perspectives on panpsychism (pp. 141–156). Ontos Verlag.
Montero, B. G. (2015). Russellian physicalism. In T. Alter & Y. Nagasawa (Eds.), Consciousness in the physical world: Perspectives on Russellian monism (pp. 209–223). Oxford University Press.
Mørch, H. H. (Manuscript). Does panpsychism mean that “we are all one”? PhilPapers.
Nagel, T. (2012). Mind and cosmos: Why the materialist neo-Darwinian conception of nature is almost certainly false. Oxford University Press.
Tononi, G. (2007). The information integration theory of consciousness. In M. Velmans & S. Schneider (Eds.), The Blackwell companion to consciousness (pp. 287–299). Wiley-Blackwell.

// Osvrti