Uvod

Od karakterističnih akademskih uloga, ona recenzenta/ice jedna je od omraženijih. Čak i kada je riječ o stručnoj, pažljivoj i dobronamjernoj osobi, recenzent/ica se otvoreno buni, hladno nam broji pogreške i ukazuje na propuste. Pozitivne strane rukopisa sažima u nekoliko jednostavnih, generičkih rečenica, a negativne raspisuje na nekoliko razotkrivajućih, personaliziranih stranica. Iz perspektive tipičnog autora, recenzent/ica je često antipatičan lik, što uopće ne treba čuditi. Kako naime simpatizirati neznanca/neznanku koji Vas nakon višemjesečnog rada i iščekivanja obraduje s nekim od sljedećih komentara (primjeri su iz vlastitog iskustva):

The paper is not ready for publication. I also have expressed my reservations to the editors that it is not clear, at this point, whether there is a publishable paper in there somewhere. (Anonimni recenzent 2017)

I had to plough through the 30 pages (15000 words) in search of some genuinely novel or useful ideas. (Anonimni recenzent 2021)

Admittedly, the author does make an effort, but it seems to be entirely misdirected. Given this, I recommend that the editor looks for different reviewers, as I cannot further rationally engage in discussing the author’s views. (Anonimni recenzent 2018)

The essay [must be] carefully reviewed by an English-language copy editor. (Anonimni recenzent  2020)

Potrebno je mnogo emocionalne širine za simpatizirati anonimca/anonimku koji nam poručuje da smo neoriginalni, tvrdoglavi i nepismeni čak i kada slutimo da je on/ona, po svoj prilici, u pravu. Recenzent/ica ulijeće u predstavu u kojoj mi, autori, nastojimo kontrolirati narativ i koju smo već prethodno prisvojili, mijenjajući dinamiku odnosa te stvarajući nenadane zaplete. Iz nama poželjne, primjerice, intelektualne komedije žanr se mijenja u dramu, triler ili, ne daj Bože, horor sa za nas, autore, posve (ne)izvjesnim ishodom. Ozbiljan recenzentski postupak nosi mnoge rizike, a autoru jamči tek iscrpljenost.

No što ostaje kada se emocionalna prašina slegne i autor dođe do daha? Pridonosi li recenzentski postupak osim kvaliteti rukopisa i osobnom napretku? Za očekivati je da ćemo raspravljajući s recenzentima/cama naučiti sadržajne stvari o području i postati kompetentniji filozofi. No pomažu li nam recenzenti/ce da postanemo bolji autori? Cilj je ovoga osvrta podijeliti nekoliko crtica iz vlastitog iskustva te pokušati barem djelomično odgovoriti na pitanje: Što sam naučio o akademskom pisanju od svojih dosadašnjih recenzenata/tica? Riječ je o svojevrsnoj zahvali recenzentima/cama zasnovanoj na zapisima iz vlastitog “akademskog dnevnika” koji će, nadam se, biti korisni širem čitateljstvu. Pitanje mi se čini važnim jer propituje odnos između dvije važne istraživačke prakse – prakse pisanja (koja je ključna za akademsku produkciju) i prakse recenziranja (koja je ključna za akademsku evaluaciju). Odgovori koje navodim razlikuju se prema važnosti i općenitosti. Dok se pojedini savjeti recenzenata/tica odnose na osnove znanstvenog pisanja (npr. “Usredotoči se na predmet istraživanja!”), drugi su više ograničeni na analitičku tradiciju (npr. “Koristi se primjerima!”), a neki su i prilično kontroverzni (“Neprecizni argumenti ne zaslužuju detaljnu analizu!”).

Poznavanje pravila akademskog pisanja preduvjet je bavljenja znanošću pa fakulteti nude čitav niz kolegija iz akademske pismenosti i uvoda u znanstveni rad. Iako postoji mnogo kvalitetne literature o tome kako pisati znanstvene radove (npr. Mohammadali M. Shoja et al. [ur.]. 2020. A Guide to the Scientific Career: Virtues, Communication, Research, and Academic Writing. Wiley-Blackwell), prve personalizirane savjete često dobijemo od svojih profesora, mentora te urednika i recenzenata/recenzentica u časopisima. Svi oni u širem smislu obnašaju ulogu recenzenta mada se usredotočuju na različite aspekte pisanja. Profesori na nižim godinama studija obratit će više pozornosti na pismenost (pravopis i gramatiku) te sposobnost autora da vjerno prikaže literaturu, a manje na njezino ili njegovo umijeće osmišljavanja originalnih ideja i naglašavanja vlastitog doprinosa. Ipak, naprednije savjete o pisanju dobio sam već kao brucoš.

1. Usredotoči se na problem, a ne na dojam učenosti!

Moj prvi ozbiljni recenzent bio je prof. Josip Talanga (tada zaposlen na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu) koji bi studentske eseje popratio osvrtom. U tim ranim danima filozofskog opismenjavanja upozoravao me na jezične nedostatke i potrebu upućivanja na izvorni tekst, no imao je i niz sofisticiranijih opaski. Svojevremeno je moj nespretni esej o paradoksu istraživanja u Platonovu Menonu popratio sljedećim komentarima:

  1. Samom argumentu [problemu, paradoksu] niste posvetili detaljnu analizu.
  2. Morate pisati povezanije, s naglaskom na analizi ključne teze.
  3. U filozofiji se njeguje znanstvena proza koja se temelji na analizi pojmova, ideja i argumenata – treba izbjegavati literarnu euforičnost.
  4. Pazite na pravopis!
  5. Već dosta dobro pišete, ali nemojte pokušavati sve strpati u jedan rad. Nije bitan dojam učenosti nego uvjerljivost argumentacije i teza. (Talanga 2008, privatna korespondencija)

Na ovim sam komentarima prof. Talangi i danas zahvalan jer su u trenu rasplinuli naivnu, srednjoškolsku predodžbu o tome kako bi dobar filozofski tekst trebao izgledati i time ubrzali autorsko sazrijevanje. Poanta da naglasak valja staviti na materiju, tj. da se tekstom nastoji razriješiti filozofski problem, a ne dokazati pamet, načitanost ili jezičnu spretnost promijenila je moj pristup pisanju. Autor treba biti fokusiran (a ne asocijativno raspršen) te postaviti granice vlastitoj mašti ukoliko ga ona udaljava od glavnog problema. Usredotočen autor automatski piše povezanije: iz skupa sudova lakše oblikuje zaključke, a asocijacije veže u smislene narative.

2. Piši povezanije!

Savjet o potrebi povezanijeg pisanja prilično je općenit. Može se, primjerice, odnositi na efektnije povezivanje vlastitih ideja. U jednom od prvih rukopisa namijenjenih za objavljivanje kritizirao sam shvaćanja istaknutog teoretičara razumnim, ali nepovezanim argumentima. Prigovori su dolazili iz različitih perspektiva te ih nisam ni pokušao razumjeti kao aspekte nekog dubljeg teorijskog problema. Doslovce sam ih istresao. Recenzent/ica su zasigurno prepoznali da je riječ o neiskusnom autoru pružajući mi sljedeći savjet:

I agree with the author that [XY’s] account calls for clarification and revision at points. Yet, as it presently reads, the criticisms made seem disconnected. […] When making the criticisms, I would try to present them such that they build toward the main, overall point of the paper […] I would ask myself […] what is the central, or main fault of [XY’s] account? And, why is this fault important? With answers to these questions in hand, it will be easier to see how the different, individual points of criticism all fit together, or build to some overall point. (Anonimni recenzent 2017, kurziv dodan)

Dakle, prigovore nije dovoljno samo nanizati, već im valja pronaći nekakav zajednički nazivnik, pokazati da djelomično upućuju na isti problem i da ih se možda može shvatiti kao simptome iste bolesti.

Nadalje, pisati povezanije uključuje i sposobnost povezivanja vlastitih ideja sa shvaćanjima drugih autora. Svrha upućivanja na literaturu nije isključivo priznati postojanje drugih autora, već i pronaći istinske sugovornike s kojima ćemo razmjenjivati ideje. Riječima recenzenta/ice:

While the author attempts to be conversant with the most recent literature on presumption […] s/he seems to be merely paying lip service to the analyses presented there. Some of them provide serious studies of the dialogical / monological character of presumptions, their structure, varieties, and grounds, relations to other argumentative phenomena (assumptions), etc. An important part of the dialogue in the field is missing here. (Anonimni recenzent 2018, kurziv dodan)

Nužnost povezivanja vlastitih stavova s postojećima otkriva i problematičnost suvišnih, “praznih” upućivanja na literaturu. Naime, idejama i radovima autora na koje upućujemo trebamo se aktivno koristiti: opisati, komentirati i usporediti s vlastitima. Ako se uklanjanjem neke reference gotovo ništa ne gubi, referenca je nepotrebna. Čemu citirati kolege ako ih ne namjeravamo istinski uključiti u raspravu?

Naposljetku, na važnost povezanijeg pisanja s jezične strane upozoravala me prof. Dragana Sekulić (tada zaposlena na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu). Isticala je da valja naznačiti zašto je prvi odlomak važan za drugi, zašto je drugi relevantan za treći itd. Takva vrsta povezivanja (eng. signposting) često ne zahtijeva više od nekoliko riječi ili pokoje  dodatne rečenice, a čini tekst prohodnijim i sadržaj razumljivijim. Isticala je i da tehnički pojmovi ne smiju upadati u tekst nenajavljeni te da odjeljke treba zaokružiti zaključnim rečenicama koje sažimaju temeljne poruke (odjeljci ne smiju biti “kao odrezani”). Pomagala mi je i u postizanju ozbiljnijeg tona ukazujući na nespretne formulacije (“U ovo pitanje trenutno nema smisla ulaziti”) i kolokvijalne izraze koji ne pripadaju znanstvenom diskursu (npr. “ironična zafrkancija”).

3. Usredotoči se na artikuliranje vlastitih ideja!

Dok je prof. Talanga isticao važnost fokusiranja na problem, prof. Sekulić me poticala da se usredotočim na vlastiti doprinos. Kao moja prva mentorica, tražila je da skratim uvodna, pregledna poglavlja diplomskoga rada kako bi se završna, originalnija poglavlja više isticala. Danas bolje shvaćam vrijednost toga savjeta jer je artikuliranje i naglašavanje vlastitih ideja preduvjet objavljivanja u filozofskim časopisima. Urednici, recenzenti i čitatelji znanstvenih časopisa često preferiraju kraće radove te nisu oduševljeni rukopisima u kojima su izvorni doprinosi zatrpani mnoštvom već poznatih informacija. O ovome nešto više kasnije.

4. Usredotoči se na potrebe čitatelja!

 Nakon otkrivanja važnosti filozofskog problema (na preddiplomskom studiju) te vlastitog doprinosa (na diplomskom studiju), na doktorskom sam studiju spoznao krucijalnu važnost čitatelja. Konačno mi se oblikovala predodžba pisanja kao prakse koja se odvija u trokutu između problema, autora i krajnjeg korisnika. No kome su filozofski članci namijenjeni? Kome se točno obraćamo?

Na ta pitanja ne postoji jednoznačan odgovor (naš članak može pročitati profesor emeritus specijaliziran za temu rada, kao i znatiželjni brucoš), ali postoji prilično realističan i za potrebe pristupačnijeg pisanja koristan odgovor. Naši su radovi namijenjeni inteligentnim čitateljima koje manjak vremena, a često i dubljeg interesa za temu i nas kao autore čine zahtjevnima, nestrpljivima i, u nekom smislu, kognitivno lijenima. Tipičan čitatelj je istraživač ili sveučilišni profesor koji nema vremena zaroniti u svaki detalj našeg članka (nemojmo se lagati, nije riječ o klasičnom djelu), već će ga najvjerojatnije škicnuti nekad između ispravljanja studentskog eseja, pripreme predavanja, prepravljanja vlastitog rukopisa ili čitanja nečeg važnijeg. Naravno, to nije uvijek slučaj, ali je iz pragmatičnih razloga korisno zamisliti da se obraćamo upravo opterećenom i pomalo nestrpljivom čitatelju.

U takvim komunikacijskim okolnostima, čitatelje trebamo uvjerimo da među stotinama radova baš naši članci zaslužuju pozornost. Stoga ih ne smijemo opterećivati nagađanjima: čitateljima valja odmah razjasniti o čemu pišemo, iz koje perspektive, s kojim ciljem te zašto je perspektiva primjerena, a cilj važan. Kvalitetan sadržaj mora biti i ostati najvažniji cilj, no kvaliteta nije uvijek dovoljan motivator. Ako važnost naših teza i argumenata nije očigledna ili je tekst nepristupačan, čitatelj će odustati od čitanja unatoč uvjerljivim tezama i snažnim argumentima. Blagonaklonost prema autoru traje minutu ili dvije, a zatim pozornost valja zaslužiti. 

5. Budi sažet!

Za pridobiti čitateljevu pažnju važno je ne biti baš krajnje dosadan. Osobno najčešće dosađujem opširnim i detaljnim pregledima (vidi se iz priloženog) oslanjajući se na Voltaireovo zapažanje: za biti dosadan potrebno je samo izreći baš sve što ti je na pameti.

Na važnost konciznog pisanja upozoravali su me svi. Prof. Talanga mi je seminar jednom duhovito prokomentirao riječima: “Opsežno je. Dobro da niste ubacili neke ilustracije i slike – onda bi bilo još više” (Talanga 2012, privatna korespondencija). Nakon čitanja prve verzije rukopisa namijenjenog za objavljivanje u časopisu Argumentation moja druga mentorica, prof. Lilian Bermejo-Luque (Sveučilište u Granadi) rekla je nešto na sljedećem tragu (citiram prema sjećanju): “Petar, Section 1 and Section 2 are too long. The readers of Argumentation are experts and they don’t need a detailed literature review. They already know all that stuff!” Recenzent/ica su svojevremeno istaknuli sličan problem:

The author needs to [resolve the problem] in a much more compact form, avoiding repetitive points and responses to micro-objections that perhaps only the author finds relevant or curious. (Anonimni recenzent 2018, kurziv dodan)

Naime, opširnost je ponekad korelirana s jasnoćom (nastojanjem da svaki pojam precizno definiramo, baš svaku tezu ilustriramo itd.), a ponekad s analitičkom složenošću (nastojanjem da se osvrnemo na svaki detalj, odgovorimo na baš svaki protuargument itd.). Iako takva nastojanja mogu odražavati brigu za čitatelje i intelektualnu temeljitost, u praksi najčešće rezultiraju predugim tekstovima koje samo rijetki vole čitati.

6. Budi jednostavan!

No sažetost i jednostavnost nisu istoznačnice. Kratak tekst može i dalje biti kompliciran ako sadrži previše pojmova, raščlambi, klasifikacija, teorija i argumentacijskih ograda. Na važnost jednostavnog pisanja najviše me upozoravala prof. Catarina Dutilh Novaes (tada Sveučilište u Groningenu). Dobri autori su precizni a da nisu sitničavi. Razlučuju bitno od nebitnog, dobrodošlu analizu od besplodne analitičke vježbe i svjesni su da je nemoguće napisati elegantan tekst istovremeno žonglirajući sa 168 varijabli.

Evo i primjera iz vlastitog iskustva. Na prvoj godini doktorata analizirao sam odnos između (1) presumptivnog zaključka i (2) argumenta iz neznanja. Proučavajući literaturu saznao sam da se presumptivni zaključak dijeli na (1.1) teorijski i (1.2) praktični, a argument iz neznanja pronalazi u dvije opće formulacije: (2.1) izvornoj Lockeovoj te (2.2) suvremenoj udžbeničkoj formulaciji. Udžbenička pak formulacija razlučuje (2.2.1) argument iz neznanja s potvrdnom i (2.2.2) niječnom konkluzijom, a neka njihova svojstva variraju ovisno o tome primjenjuju li se zaključci u teorijskim ili praktičnim kontekstima. Naslućujete kamo ovo vodi i hvata Vas san? Ne zamjeram Vam… Kada sam svojevremeno analizu pokušao učiniti osjetljivom na sve prethodne raščlambe tekst je kombinatorno eksplodirao te postao izuzetno suhoparan. Pretvorio se u ispraznu analitičku vježbu, u niz konceptualnih uparivanja i rasparivanja bez jasne teorijske svrhe. Catarina je bila vrlo strpljiva sa mnom, no njezine primjedbe (“Petar, you overdid it…” ili pak “I studied medieval logic extensively, but this is too much even for me…”) i dalje me motiviraju da pokušam pisati elegantnije.

Dakle, opširnost i detaljnost nisu intrinzične vrline akademskog pisanja. Rukopisi ne postaju bolji samim time što sadrže više informacija ili raščlanjuju pojmove do osamnaestog korijena. Opširnost i detaljnost moraju doprinositi kvaliteti analize. Zašto opširnije, ako može sažetije? Zašto detaljnije, ako može općenitije? Krilatica “Zašto jednostavno ako može komplicirano?” ironična je s razlogom. Riječima recenzenta/ice:

To start with, the author should better justify the overall rationale for her/his pedantic and very, very long analysis. What exactly is the significance of the problem scrutinized and – by extension – the importance of the solution offered? … What do we get from all that? (Anonimni recenzent 2018, kurziv dodan)

Dakle, zahtjevni tekstovi moraju obrađivati zanimljiv problem i nuditi važno rješenje ili će razmjena između autora i čitatelja biti nepoštena: čitatelj će uložiti mnogo vremena, pažnje i truda, a zauzvrat će dobiti razmjerno malo. Riječima recenzenta/ice:

[The paper] remains a heavy reading […], it takes an entire day to read and process. In this way, […] it demands a very heavy burden of proof of the author […], as a payoff for a reader’s effort. (Anonimni recenzent 2021, kurziv dodan)

Postoji još načina na koje bi detaljnost pisanja možda trebala biti usklađena s materijom. Naime, ako je pristup nekoj temi do sada bio popularan, tada bi i naše pisanje trebalo biti ležerno i popularno. Ako obrađujemo autora nesklonog tehničkoj analizi, onda naše propitivanje njegovih stajališta ne smije biti suviše rigorozno. Primjerice, svojevremeno sam pisao članak o autoru koji je neosporan klasik u svom području, ali je bio sklon hiperprodukciji i nepreciznom pisanju. Na moje iznenađenje, recenzent je prigovorio da taj neosporni autoritet preozbiljno shvaćam te da njegovi radovi možda ne zaslužuju detaljnu analizu.

[XY] exhibits certain laxity in controlling consistency over his 50+ books and hundreds of papers; he says this, and he says that. Meticulously spotting inaccuracies and inconsistencies in his, let us say charitably, open and shifting views is like driving a sharp knife through a bar of soft butter. Shortly, is the intellectual opponent of the current author academically formidable, even serious, enough to render an “extensive and somewhat ‘technical’ analysis” relevant for the readers? (Anonimni recenzent 2018, kurziv dodan)

Unatoč kontroverznosti, prethodni komentar na zanimljiv način ukazuje na potrebu da opširnost, detaljnost i strogoća budu primjerene i služe vanjskoj svrsi.

Vrijedi istaknuti i to da se jednostavnost teško postiže. Pisati komplicirano uglavnom je jednostavno, a pisati jednostavno najčešće komplicirano. Komplicirati može svatko: samo postojećem tekstu valja pridodati još jednu varijablu, riječ, definiciju, podjelu, perspektivu, bilješku, digresiju i analitičku ogradu. Pojednostavljivanje je pak delikatno jer zahtijeva pažljivo organiziranje teksta, brušenje rečenične strukture, odabir pravih izraza, razlikovanje bitnog od nebitnog te odstranjivanje dijelova koji remete narativ. Riječ je o nizu strateških odluka vođenih mišlju: Kako da tekst bude pristupačan, a pritom ne postane pogrešan i banalan?

Jednostavnost je toliko privlačna da ju ponekad valja retorički promicati na račun sadržaja. Prof. Jan-Willem Romeijn (Sveučilište u Groningenu) nam je kao doktorskim studentima savjetovao kako napisati dobar sažetak (eng. abstract). Naglasio je kako sažetak mora informirati, ali i motivirati čitatelja te kako zbog ograničenog opsega često ne može vjerno prikazati detalje. Njegov savjet (citiram prema sjećanju): “Nemojte komplicirati u sažetku pa makar nešto malčice banalizirali! Napišite jednostavan, pristupačan sažetak, pridobijte čitatelja, a onda imate ostatak članka za biti intelektualno čestiti i sve zakomplicirati”. Prof. Erik C. W.  Krabbe, profesor emeritus na Sveučilištu u Groningenu i jedan od vodećih autoriteta iz suvremene teorije argumentacije tvrdio je nešto slično komentirajući pogrešku slamnatog čovjeka (eng. strawman) (citiram prema sjećanju): “Nije uvijek problematično pojednostaviti nečije stajalište da bi ga se zatim kritiziralo. Pojednostavljen prikaz može potaknuti raspravu koje prethodno uopće nije bilo, a jednom kad autor dobije zasluženu pažnju, može se braniti od pojednostavljenih tumačenja i usložnjavati svoje argumente”.

7. Koristi se primjerima!

O akademskom sam pisanju najviše naučio od prof. Jana Alberta van Laara (Sveučilište u Groningenu), svog glavnog mentora na doktorskom studiju. Osim što je neumorno inzistirao na jasnoći i preciznosti (“Čemu iznenadna i rizična upotreba šireg pojma ako se prethodna analiza odnosila na uži?”), izdvojio bih njegove tri jednostavne preporuke kako članak učiniti pristupačnijim.

Prvo, članak valja započeti zanimljivim i kognitivno laganim sadržajem. Kad sam jednom rukopis započeo definicijom, Jan Albert je prokomentirao (citiram prema sjećanju): “Why do you start with a definition? That’s too heavy for your reader! Start with some story or a toy example”. Drugo, kada je to moguće, primjerima se valja kontinuirano koristiti tijekom cijelog teksta kako bi ga se povezalo sa stvarnošću (ako su primjeri empirijski mogući) ili barem stilski izdiglo iz sivila definicija, podjela i analitičkih ograda (ako primjeri uključuju nerealne misaone eksperimente). Primjeri “oboje” tekst, čine male oaze narativa te potiču kritičku svijest kod čitatelja. Tipičan čitatelj neće odmah imati mnogo za reći o četvrtom uvjetu tehničke definicije, a najčešće će odmah reagirati na priču o, primjerice, Smithu i Jonesu koji upadaju u nevolje i moraju donijeti teške odluke. Vrijedi naglasiti da članak bez primjera nije tek suhoparan, već je često i intelektualno manjkav. Zamislite da priupitate autora da Vam objasni svoje tvrdnje na konkretnom primjeru, a on odgovori: “Ne mogu ni zamisliti koji bi bio primjer za ovo što tvrdim”. Kad autor nije sposoban ilustrirati vlastite tvrdnje, postoji sumnja da ih ne razumije u dovoljnoj mjeri. Ipak, s obzirom na to da su neka područja filozofije naglašeno teorijska, a neke filozofske analize izuzetno apstraktne, prethodni savjet treba uzeti cum grano salis.

8. Učini najvažnije ideje očiglednima!

Treća preporuka odnosila se na pozicioniranje najvažnijih dijelova teksta na vidljivim mjestima. Odjeljak treba započeti navođenjem glavne teze koju zatim valja elaborirati, ilustrirati, opravdavati i usporediti s konkurentskim tezama i argumentima. Recenzent/ica su imali gotovo identičan savjet:

I couldn’t understand [your criticisms] very well until I got to the end of the section. You might start by making a list of the central claims of the section, or of the main criticisms of [XY’s] theory, and then introduce each of them explicitly in the paragraph in the order that they will be discussed in the section to follow, and give some indication of (i) how they are related, and more importantly (ii) why they are problematic (i.e., their importance). (Anonimni recenzent 2017, kurziv dodan)

Takav stil pisanja može djelovati šablonski, no drukčija organizacija sadržaja najčešće zatrpa važnije dijelove teksta sekundarnim dijelovima te znanstveni rad počne nalikovati detektivskom romanu Ako odjeljak, primjerice, započnemo pregledom poznatih teza, nastavimo s njihovom usporedbom, zatim opišemo problem proizašao iz usporedbe, pa tek onda uvedemo vlastitu tezu, najvažniji dio teksta smo pripovjedno marginalizirali. Ključan sadržaj otkrili smo tek na kraju, kao četvrtu točku u narativnom lancu te za posljedicu imamo rad koji može izgledati lošijim nego što jest. Netko od recenzenata upozorio me na sličan problem: sakrio sam sve što je u rukopisu vrijedilo istaknuti.

And yet, as much as I’m interested in the topic of [XY], I had to plough through the 30 pages (15000 words) in search of some genuinely novel or useful ideas: they seem to be well-hidden in what at times appears to be the author’s self-indulging argument. (Anonimni recenzent 2021, kurziv dodan)

Iako su transparentnost i pripovjedna pravovremenost vrline akademskog pisanja, “Započni s onim najvažnijim!” nije jedina ispravna uputa kako organizirati akademski tekst. Naime, tekst bi barem djelomično trebalo oblikovati prema potrebama ciljanog čitateljstva, a različite filozofske tradicije mogu zagovarati drukčije stilove. Naposljetku, čitatelji povremeno vole pročitati i dobar krimić.

9. Objasni zašto su tvoje ideje važne!

Osim što vlastiti doprinos valja učiniti transparentnim, treba ga i “motivirati”. Drugim riječima, rukopis mora opravdati vlastito postojanje odgovarajući na pitanja: Zašto je čitava analiza uopće zanimljiva? Komu ili čemu se suprotstavlja? Gdje se primjenjuje? Koje su njezine implikacije na užu raspravu, šire akademsko područje ili svakodnevni život? Na to da rukopis treba sadržavati “motivaciju” (najčešće je riječ o kraćem odlomku u Uvodu ili Zaključku) više su me upozoravali urednici i recenzenti nego profesori i mentori, a razlog vjerojatno leži u tome da urednici i recenzenti imaju obvezu prema širem čitateljstvu, dok je odnos profesor-student ili mentor-doktorand nešto individualniji. Evo i primjera iz vlastitog iskustva:

I think it would be good if the authors did a bit more to motivate their discussion for a broader readership. Make it clear from the very beginning, and again in the conclusion why this is an interesting topic, even for people who haven’t read the literature on [XY]. (Anonimni recenzent 2024, kurziv dodan)

We would also encourage you to explain very clearly in the revised paper what it adds by way of novelty to the ongoing philosophical discussion about [XY] and why this paper is interesting to a broader audience in practical philosophy. How is the paper’s contribution distinctively new relative to what is already published in the field? [W]e think that more work should be done to locate the paper in the field, more generally, and explain what this paper adds to it by way of novel arguments/claims. (Uredništvo 2024, kurziv dodan)

The author needs to carefully justify the need for her / his analysis, presenting a genuine problem for argumentation theory and philosophy, that is then carefully resolved. […] What exactly is the significance of the problem scrutinized and – by extension – the importance of the solution offered? What do we get from all that? (Anonimni recenzent 2018, kurziv dodan)

Zaključak

Nadam se da sam uspio pokazati kako se od recenzenata/tica (u širem smislu) može štošta naučiti o akademskom pisanju. Kao autor sam mnogo više napredovao iz korespondencije s recenzentima/cama nego čitajući priručnike o načelima akademskog pisanja. Na svojoj sam koži naučio sljedeće:

  1. Pisanje treba biti usredotočeno na filozofski problem. Nije cilj zvučati mudro i učeno. Izbjegavaj nasumične asocijacije, nepotrebne digresije i duboke aforizme.
  2. Pisanje treba biti povezano. Interno poveži vlastite ideje, a zatim ih poveži i s idejama drugih autora. Veze između rečenica, odlomaka, odjeljaka i poglavlja trebaju biti jasne. Tehnički pojmovi se uvode ciljano i nikad iznenadno. Tematska cjelina mora završiti kratkim osvrtom koji u rečenici-dvije sažima temeljnu poruku.
  3. Kada si razumio problem, usredotoči se na oblikovanje vlastitih ideja i doprinosa. Naglasi novo i originalno u odnosu na staro i poznato.
  4. Usredotoči se na čitateljstvo. Prilagodi stil, rječnik, opseg i razinu detalja ciljanoj publici. Izbjegavaj kolokvijalne izraze.
  5. Budi sažet. Čitatelji nemaju beskonačno mnogo vremena.
  6. Budi jednostavan. Čitatelji nemaju beskonačno mnogo energije i koncentracije za hrvanje sa složenim rečenicama i detaljnim analizama.
  7. Koristi se primjerima. Primjeri pridonose razumijevaju materije i potiču reakciju kod čitatelja.
  8. Organiziraj tekst tako da najvažnije ideje budu lako uočljive. Nemoj ključnu ideju “zatrpati” u sredini teksta ili ju otkriti tek na samom kraju.
  9. Objasni zašto su tvoji argumenti važni. Što ih čini zanimljivima? Kome se suprotstavljaju? Gdje se primjenjuju? Kakve posljedice imaju na svakodnevni život?

Prethodna analiza ima nekoliko ograničenja. Anegdotalna je, temeljena na malom uzorku (dosada sam objavio tek desetak znanstvenih radova i komunicirao s dvadesetak recenzenata/tica) te ograničena na pisanje izvornih znanstvenih radova u (analitičkoj) filozofiji. Također, valja imati na umu da različite filozofske tradicije, a ponekad i časopisi unutar iste tradicije njeguju drukčije akademske stilove. Nadalje, analiza se ne osvrće na širu raspravu o prednostima i nedostatcima recenzentskog postupka u filozofiji (vidi osvrt Filipa Grgića “Zašto mi je članak odbijen?” objavljen na mrežnim stranicama Instituta za filozofiju) iako toj raspravi nedvojbeno pripada. No unatoč ogradama i mogućim relativizacijama, svima, a pogotovo mladim autorima preporučio bih da savjete urednika i recenzenata na planu akademskog pisanja shvate ozbiljno. Takvi su savjeti posebno vrijedni jer dolaze iz realne prakse i odražavaju potencijalne potrebe čitateljstva kojemu se obraćamo. Uvažavanjem takvih savjeta imamo priliku postati bolji autori, a recenzente/ice s vremenom prestajemo doživljavati (isključivo) kao antipatične cjepidlake. Dapače, kada nas kolege povremeno iznenade nekim od sljedećih, pozitivnih, komentara, naše zahvale recenzentima/cama prestaju biti puka formalnost i počinju sadržavati zrnce iskrenosti.

The introduction is beautifully written, and was very helpful. Thanks. (Anonimni recenzent 2021)

The manuscript is carefully argued for and neatly written – the style is clear, the argument clearly laid out, and the writing overall very tidy. (Anonimni recenzent 2018)

Preglednosti i čitljivosti pomažu grafike i tablice. Isto tako, pozitivna je strana rukopisa što navodi mnogo konkretnih primjera, pa tako pobliže objašnjava gdjegdje složene taksonomije. (Anonimni recenzent 2024)

Članak uspješno integrira različite perspektive […] omogućujući čitateljima da razumiju X iz više kutova. […] Ističe se jasnoćom i preciznošću u izlaganju složenih teorijskih ideja što ga čini dobrim temeljnim pregledom suvremene teorije argumentacije. (Anonimni recenzent 2024)

The paper is well-written and on a relevant and interesting topic. (Anonimni recenzent 2024)

An interesting and worthwhile paper. I look forward to seeing it published. (Anonimni recenzent 2022)

The paper is clearly conversant with the relevant literature, and engages with it in novel and significant ways. (Anonimni recenzent 2020)

The paper contributes originally to a timely debate. […] The reference list is rich and the argumentation is clear and convincing. (Anonimni recenzent 2024)

It is very well-written, the text runs very smoothly. […] It presents a detailed and insightful engagement with the relevant literature alongside with an in-depth analysis of a number of important concepts. (Anonimni recenzent 2021)

Zahvale

Ovaj rad izrađen je u sklopu projekta Antipsihologističke koncepcije logike i njihova recepcija u hrvatskoj filozofiji (APsiH) na Institutu za filozofiju, praćen od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske te financiran sredstvima iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021.-2026. – NextGenerationEU.

// Osvrti