Možemo li reći da današnje društvo moralno napreduje? Ako se vratimo stoljeće ili nekoliko desetljeća unatrag i prisjetimo robovlasništva, rasne segregacije, sustavne diskriminacije žena ili genocida u Drugom svjetskom ratu, opravdano bismo mogli tvrditi da su naše suvremene moralne prakse moralnije nego li u prošlosti. No što to zapravo znači? Na što uopće mislimo kada govorimo o moralnom napretku? Jesu li povijesni događaji poput ukidanja ropstva ili prestanka rasne segregacije primjeri moralnog napretka ili tek moralne promjene, te što čini razliku između tih pojmova?

Ova, ali i brojna slična pitanja, dio su filozofske rasprave o moralnom napretku, a cilj će mi biti ukratko je ovdje prikazati, polazeći od razlikovanja između pojmova “moralni napredak” i “moralna promjena”. Svaka promjena u moralnim praksama, uvjerenjima i normama označava moralnu promjenu, pri čemu takve promjene same po sebi nisu nužno “dobre” ili “loše”. Međutim, one moralne promjene koje opravdano možemo smatrati moralnim poboljšanjima nazivamo moralnim napretkom. Dakle, da bismo neku moralnu promjenu okarakterizirali kao moralni napredak, potrebni su nam normativni kriteriji vrednovanja. Ti kriteriji mogu biti različiti, no neki od najčešćih primjera uključuju smanjenje patnje, jačanje autonomije i ljudskih prava, širenje slobode, te proširenje kruga moralne zajednice. Posljedično, kada govorimo o moralnim promjenama poput ukidanja ropstva, prestanka rasne segregacije, ravnopravnijeg položaja žena u društvu ili zabrane genocida, opravdano je tvrditi da se u tim slučajevima radi i o moralnom napretku.

Iako bi se većina ljudi vjerojatno složila da gore navedeni povijesni događaji doista predstavljaju moralni napredak, unutar filozofske rasprave postoje različita shvaćanja i kriteriji na temelju kojih se on vrednuje. U tom je kontekstu uglavnom riječ o teleološkom i neteleološkom pristupu. Naime, teleološko shvaćanje moralnog napretka počiva na pretpostavci da moralni razvoj teži nekom cilju, poput povećanja autonomije ili slobode moralnih djelatnika. Taj cilj ima normativnu ulogu, odnosno služi kao temelj vrednovanja za određivanje moralnog napretka. Prema tome, mogli bismo tvrditi da, primjerice, ukidanje ropstva predstavlja moralni napredak jer povećava autonomiju i slobodu. Takvi događaji, koji se u značajnoj mjeri približavaju relevantnim normativnim ciljevima, čine dio šireg procesa koji vodi prema općem moralnom poboljšanju. Taj se proces, prema teleološkom pristupu, ne događa nasumično, jer pretpostavlja da povijest ima normativni smjer, pri čemu svako ostvarenje moralnog napretka doprinosi unaprjeđenju moralnih sposobnosti i kapaciteta ljudske zajednice.

S druge strane, neteleološki pristup odbacuje ideju da je povijest orijentirana prema nekom zadanom cilju i da se nužno kreće u smjeru koji jamči moralni napredak. Povijesni događaji koji su rezultirali moralnim boljitkom ne shvaćaju se, unutar ovog pristupa, kao koraci koji vode prema moralnom poboljšanju čovječanstva, već se prvenstveno vrednuju na temelju svojih konkretnih učinaka i posljedica. Za razliku od teleološkog pristupa, neteleološko shvaćanje moralnog napretka ne pretpostavlja jedinstveni normativni cilj, već upotrebljava normativne kriterije kao mjerila za procjenu konkretnih slučajeva u kojima dolazi do moralnih promjena. Dakle, moralni se napredak ne kreće prema jednom krajnjem stanju moralnog poboljšanja i ne proizlazi iz cilja, već se on odvija lokalno i vrednuje prema jasnim kriterijima, kao što su smanjenje patnje, veća zaštita marginaliziranih skupina ili povećanje jednakosti. S obzirom na to da odbacuje pojam nužnosti, neteleološki pristup naglašava kontingentnost, odnosno slučajnost, kao jedno od obilježja moralnog napretka. To podrazumijeva da moralni napredak ovisi o ljudskom djelovanju, proizlazi iz konkretnih okolnosti te nije nešto što se mora dogoditi niti nužno biti dugotrajno. Prema ovom shvaćanju, moguće je da društvo doživi moralni napredak u jednom području, a istodobno moralno nazaduje u drugom. Kao primjer možemo uzeti sve impresivniji razvoj moderne tehnologije. Iako nam takva tehnologija omogućuje brži pristup informacijama, lakši pristup obrazovanju i bolju komunikacijsku povezanost, istodobno dovodi i do kršenja privatnosti, zloupotrebe privatnih informacija i novih oblika nadzora.

Iako nude suprotstavljena shvaćanja moralnog napretka, oba filozofska pristupa izložena u prethodnim odlomcima posjeduju određene prednosti, ali i nedostatke. Prednost teleološkog pristupa je to što nam pruža normativno uporište koje omogućuje smještanje moralnih promjena unutar šireg konteksta moralnog napretka. Međutim, pretpostavljanje nužnog smjera povijesti predstavlja slabost ovog shvaćanja, jer ga čini neosjetljivim na situacije u kojima društvo moralno nazaduje ili stagnira. Takvi se slučajevi, prema teleološkom pristupu, često tumače tek kao privremena odstupanja od konačnog normativnog cilja.

S druge strane, neteleološki se pristup ne suočava s istim problemima, jer on odbacuje ideju nužnog smjera povijesti. To ga čini primjerenijim za razumijevanje različitih povijesnih okolnosti i pojedinačnih, konkretnih slučajeva moralnih promjena. Takva kritička osjetljivost omogućuje prepoznavanje moralnog nazadovanja i složene dinamike moralnog napretka, no može dovesti i do fragmentiranog shvaćanja, prema kojemu se moralni napredak promatra kao niz nepovezanih događaja i privremenih poboljšanja. Drugim riječima, neteleološki pristup može naići na poteškoće kada je potrebno objasniti dugoročni i kumulativni moralni napredak.

Međutim, unatoč teorijskim ograničenjima prisutnima u oba pristupa, i dalje možemo uzeti u obzir njihove prednosti kada razmišljamo o prirodi moralnog napretka. Dok nam teleološko shvaćanje pruža snažniju normativnu osnovu, neteleološko shvaćanje podsjeća na kontingenciju moralnih promjena, razdoblja bez vidljivog moralnog napretka, ali i na periode očitog moralnog nazadovanja. Upravo se zbog toga njihova međusobna napetost može tumačiti kao produktivna. Ako fokus stavimo na svojevrsnu kombinaciju oba pristupa, to nam onda omogućuje da istodobno obuhvatimo širi normativni okvir vrednovanja moralnih promjena i složenu dinamiku konkretnih slučajeva moralnog napretka. Pritom nam teleološki pristup pomaže da bolje razumijemo povezanost i normativnu osnovu povijesnih moralnih promjena, dok nam neteleološki pristup pruža prikladnije temelje za analizu lokalnih moralnih pomaka, njihove neujednačenosti, kao i odgovornosti moralnih djelatnika i relevantnih institucija.

Stoga, možemo zaključiti kako strogi odabir između teleološkog i neteleološkog pristupa nije nužan, jer obje perspektive na vrijedan način pridonose analizi i razumijevanju moralnog napretka. Ako se vratimo na početak ovog teksta i prisjetimo se pitanja o tome možemo li reći da današnje društvo moralno napreduje, postaje jasno da je teško ponuditi jednoznačan odgovor. Iako nam teleološki i neteleološki pristup ne nude gotove i precizne upute za prosuđivanje moralnih promjena, njihove nas postavke ipak mogu usmjeriti prema kritičkom promišljanju i vrednovanju vlastitih moralnih stavova, praksi i uvjerenja. U tom smislu, problem moralnog napretka ne ostaje tek puko teorijsko pitanje, već nadilazi povijesni okvir i sa sobom nosi važne praktične implikacije za suvremeno društvo. Filozofska rasprava o moralnom napretku pritom ne služi samo kao orijentir za analizu povijesnih moralnih promjena, već nas potiče na preispitivanje vlastite, ali i institucionalne odgovornosti u oblikovanju sadašnje i buduće moralne stvarnosti. Upravo zato takva rasprava ostaje osobito važna i trajno društveno relevantna.

Osvrt je nastao u sklopu rada na projektu Moralni napredak: individualni i kolektivni koji financira HrZZ (IP-2022-10-5341).

// Osvrti