Petrićev put: od kritike Aristotela do pobožne filozofije

Prethodna napomena: O “putu” i “putovanjima”

Možda će se, nakon u nas i u svijetu u posljednja dva decenija toliko objavljenih naslova o Frani Petriću (Petrišu, Petriševiću, Patritiusu, Patrizziju), činiti suvišnim i deplasiranim objavljivanje još jedne knjige posvećene tom creskom filozofu, pogotovo ako su u njoj sakupljeni uglavnom već objavljeni tekstovi. Jedini moj motiv pri donošenju odluke da u vidu knjige objavim uglavnom već objavljene tekstove posvećene tom hrvatskom renesansnom filozofu bilo je to, što sam uočila, kako se u tim tekstovima ocrtao jedan specifično sagledan razvojni put Petrićeva mišljenja ili bolje, kako je u njima istaknut jedan specifičan aspekt Petrićeva razvojnog puta.

Sve na ovom svijetu na što padne trak svjetlosti (uma) ukazuje se u toliko mnogo likova (vidova), koliko je mnogo trakova svjetlosti. Tako se i Petrić, a bez neke prvobitne nakane, iz tih tekstova pri naknadnom uvidu pomalja, bar mi se tako čini, u jednom specifičnom vidu (liku).

To što će se tek naknadno, nakon desetak tekstova posvećenih Petrićevu filozofiranju, pokazati kako iz njih upravo jedan određeni Petrićev lik dospijeva na vidjelo, potvrđuje samo to, da nas u ovakvim istraživanjima, koja su kroz duži period usmjerena na jednog mislioca, u svojevrsnoj duhovnoj arheologiji (iskapanja do onog vida istine koji dolazi na svjetlo dana kroz određenog mislioca) vodi svagda neki nesvjesni (nadsvjesni, podsvjesni) ili neosviješteni poriv (afinitet) kojim rukovođeni svojim mišljenjem osvjetljujemo upravo neke određene aspekte nečijeg misaonog napora.

Tako je i na ovom Petrićevom prepoznatom “putu” na djelu ujedno i “moj put” praćenja ili sagledavanja Petrićeva puta (pokušaj su-mišljenja).* Tako nam se kroz nastojanja da nekoga pratimo na njegovu putu (pokušaji razumijevanja) ujedno otkriva naknadno i naš vlastiti put.

No, i drugi su Petrića pratili na tom njegovom putu. Koji je od tih putova uistinu “njegov” put? To danas, možda, nakon što su ga toliko interpretirali, ni sam Petrić ne bi mogao sa sigurnošću reći. Rekla bih, da bi se možda čak i sam nad sobom zadivio, kad bi vidio što su sve tumači “pronašli” u njegovu mišljenju.

Put koji sam ja prepoznala kao “Petrićev put”, uobličen nekim unutarnjim porivom i afinitetom (što naknadno prepoznajem), ne otkriva se i ne slijedi nužno kronološki red nastanka i objavljivanja (ni Petrićevih ni mojih tekstova). On prije otkriva intimnu logiku jednog mišljenja, prepoznatu u njegovoj borbi i razračunavanjima s naslijeđenim mentalnim sklopovima i pokušaju da ponudi jedno novo zaokruženo “tumačenje svijeta”, ukratko jednog mišljenja koje se koprca u nastojanju da dohvati i artikulira “svoju” istinu za sebe i druge.

Tako su prema toj unutarnjoj logici Petrićeva mišljenja tekstovi što se bave Petrićevom filozofijom sakupljeni u ovoj knjizi podijeljeni u tri tematske cjeline. Njima su, po mome mišljenju, obuhvaćeni zapravo svi značajni aspekti Petrićeva zrelog mišljenja. Što su pritom “značajni” aspekti funkcija je, naravno, pokušaja da se prepozna specifičnost “Petrićeva puta”.

Tematski oni sežu od Petrićeve kritičke proradbe Aristotelove filozofije, pri čemu se njegov rad na prosudbi autentičnosti Aristotelu atribuiranih tekstova, na uspostavi izvornog teksta te valorizaciji Aristotelove filozofije u cjelini (prije svega na temelju u analizi primijenjene komparativne metode) može ocijeniti kao značajan renesansni doprinos uspostavljanju hermeneutičke metode, do onih aspekata u kojima Petriću jednom dijelu svoje “nove” filozofije (napose Pancosmiji) svojim postavkama ukorijenjenim u novoplatonizmu dovodi u pitanje neke tradicionalne kozmologijske postavke i uopće temeljne postavke Aristotelove fizike, čime stoji već na pragu novovjekovlja. Tekstovima su napokon obuhvaćeni i oni aspekti Petrićeva mišljenja koji ga određuju kao izrazitog predstavnika renesansnog novoplatonizma i jedne specifične struje u okviru tog pravca renesansnog mišljenja koja nastoji oko realizacije projekta jedne “piae philosophiae” kao najadekvatnijeg rješenja problema odnosa filozofije i teologije, odnosa “lumen naturale” i “lumen supranaturale”.

Ovakvim zahvaćanjem aspekata Petrićeve filozofije ocrtao se onda na neki način takav poredak tekstova koji zapravo prati Petrićev unutarnji razvoj ili, točnije, Petriću svojstveni put filozofiranja, koji smo odredili i naslovom zbirke tekstova kao “put od razračunavanja s Aristotelom do pobožne filozofije”. Taj unutarnji razvoj postao je tako principom razvrstavanja, odnosno redoslijeda tekstova i time je onda zadana i struktura knjige.

Pri pogledu na tematske cjeline evidentnim biva na prvi pogled kako se druga i treća tematska cjelina međusobno prožimlju. S tim bi se u vezi, naravno, moglo postaviti pitanje redoslijeda, jer bi nekako bilo logično da tekstovi u kojima je naglasak na onim aspektima Petrićeva mišljenja kojima se on iskazuje filozofom na pragu novovjekovlja budu na kraju.

Po nama je, međutim, i ono po čemu je Petrić “moderni filozof” uvjetovano njegovim bitno novoplatoničkim usmjerenjem, njegovom ukorijenjenošću u novoplatončkoj tradiciji, a kako po nama upravo u njegovu nastojanju oko utemeljenja “piae philosophiae” kulminira svo njegovo filozofijsko pregnuće, to smo upravo skupinu tekstova što se bavi tim aspektom smjestili na kraj, naglašavajući time na neki način posebno značenje što ga ima u okviru Petrićeva filozofiranja.

Upravo naglašavanjem tog aspekta Petrićeva mišljenja, u kojem se on potvrđuje kao autor jedne “pobožne” filozofije pojašnjava se onda i ona ranije istaknuta specifičnost viđenja Petrića i njegove filozofije.

Činit će se možda začudnim to što držimo da je upravo u toj sferi njegovih nastojanja koja kulminiraju u projektu jedne “nove”, pobožne filozofije, Petrić dao najznatniji doprinos filozofiji. Time, naime, istupamo protiv jedne struje mišljenja koja u interpretiranju njegove filozofije naglašava one momente kojima on na neki način anticipira ono za novovjekovno mišljenje i za novovjekovni stav spram svijeta odredbeno. Nama se, međutim, čini da upravo svojim nacrtom pobožne filozofije, koja se koncepcijski približava nacrtu “philosophiae perennis” kako ga je osmislio Agostino Steuco, Petrić, bez obzira na to što i sam misli iz duha svoga vremena, tj. pokušava odgovoriti na aktualna pitanja što mu ih nameće njegovo vrijeme, odgovara ujedno i prije svega na neka vječno aktualna pitanja, po čemu onda njegova filozofija i danas intrigira.

Možda zvuči paradoksalno, ali se čini blizu istini da je upravo iz te dimenzije njegova mišljenja otvoren vidik u ono “novo”, što je danas iz okvira novovjekovne znanosti moguće iščitati i kao anticipaciju novih znanstvenih teorija.

U vezi s tekstovima sakupljenim u ovoj knjizi napomenula bih sljedeće:
Većina je tih tekstova dosad objavljena uglavnom u domaćoj periodici, prije svega u Prilozima za istraživanje hrvatske filozofske baštine, što neće čuditi ako se uvaži činjenica da su ti radovi rezultat rada na istraživanju upravo hrvatske filozofije, što je primarni program Instituta za filozofiju (u Prilozima su objavljeni radovi “Petrićeve Peripatetičke rasprave kao pokušaj rješavanja hermeneutičkog problema”, “Peripatetičke rasprave (Frane Petrić, Discussionum peripateticanum libri IV – Juraj Dubrovčanin, Peripateticae disputationes)”, “Značenje renesansnog ‘između’ na primjeru Petrićeva tumačenja svijeta”, “Ontoteologijske pretpostavke i implikacije koncepcije beskonačnog u Nikole Kuzanskog, Giordana Bruna i Frane Petrića”, “Stellae novae”, “Petrićeva Nova filozofija o sve-općem. Koncepcija spoznaje – put k razumijevanju koncepcije svjetla”, te tekst “Plotin – Petrić; može li se govoriti o misticizmu u Petrića)”.

U časopisu Filozofska istraživanja objavljen je tekst “Petrićeva Panarchia i novoplatonizam”, a u zborniku Matice hrvatske Teologija i filozofija iz 1993. tekst “Jedan pokušaj utemeljenja ‘piae philosophiae'”.

Napokon valja staviti jednu značajnu opasku u vezi s tekstovima na engleskom i njemačkom što su donijeti kao zasebna skupina u Dodatku. Neki tekstovi na stranim jezicima objavljeni su u časopisu Synthesis philosophica (“Petrić’s Panarchia und der Neuplatonismus”) te u Studia historiae philosophiae croaticae (“Ontotheologische Voraussetzungen des Petrić’s Denken des Einen”, “Ein Versuch zur Grundlegung einer ‘pia philosophia'” i “Ontotheologische Voraussetzungen und Implikationen der Konzeption des Unendlichen bei Nicolaus Cusanus, Giordano Bruno und Frane Petrić”).

Upravo međunarodni “Dani Frane Petriš/ća” što se već deset godina zaredom održavaju na Cresu, ali isto tako i međunarodna izdanja naših časopisa što u nas izlaze u posljednjih desetak godina, a što sve ukazuje na potrebu domaće sredine za uspostavljanjem intenzivnijeg dijaloga s kolegama iz inozemstva, prije svega onima koji se bave Petrićem, nametnuli su potrebu da naše tekstove objavljujemo u prijevodu na strane jezike. Jednako jak motiv je i činjenica da većina stranih filozofa koji se bave Petrićem još uvijek u bibliografijama donosi bibliografske podatke čak s kraja devetnaestog stoljeća, ali ne i o onim tekstovima (a radi se često o vrlo značajnim interpretacijama Petrićeve misli) što su ih naši filozofi objavili u posljednjem deceniju. To su uglavnom bili moji motivi pri odluci da i neke već objavljene tekstove na stranim jezicima uvrstim u ovu knjigu posvećenu filozofiji Frane Petrića.

* Moje bavljenje filozofijom Frane Petrića (Petriš, Petrišević, Patritius, Patrizzi; 1529.-1597.), jednog od najznačajnijih predstavnika hrvatske, ali i europske renesansne filozofije, započelo je osamdesetih godina (u okviru priprema za simpozij na Cresu održan 1979. godine posvećen creskom filozofu u povodu 450. godišnjice rođenja, što ga je organizirao tadašnji Institut za filozofiju Sveučilišta u Zagrebu, pod vodstvom profesora Vladimira Filipovića) i ono traje sve do danas. Razlozi tog tako dugotrajnog bavljenja Petrićem su mnogostruki, a sežu od onih osobnih – prije svega intresa za renesansnu filozofiju i napose renesansni novoplatonizam – do onih “vanjskih”, vezanih uz specifične okolnosti i ovozemaljske uvjetovanosti (npr. rad na istraživanju hrvatske filozofiju u okviru angažmana u Institutu za filozofiju, održavanje već tradicionalnih “Dana Frane Petriš/ća” na Cresu na kojima sam svojim referatima vezanim uz Petrićevu filozofiju sudjelovala u nekoliko navrata itd.). Svakako važan moment u svemu jest i sama Petrićeva filozofija, koja svojom slojevitošću, svojom kompleksnošću intrigira i danas, pa se još uvijek, ni nakon svih dosadašnjih interpretacija i provedenih istraživanja, koja su se naročito intezivirala u posljednjih dvadeset godina, ne može reći da su propađene i iscrpljene sve teme što proizilaze iz te filozofije.