Otvorena pitanja povijesti hrvatske filozofije

Zagreb 23-25 lipnja 1999.

Pavo Barišić
POVIJEST HRVATSKE FILOZOFIJE NA FILOZOFSKIM RAZDJELNICAMA EUROPE

U suvremenoj literaturi može se primijetiti kako sve više izlazi na svjetlo dana tendencija da se konstrukcijom povijesti filozofije učvrsti kulturni ili nacionalni identitet, a posebice se to dade uočiti u naroda koji tek grade svoju političku subjektivnost, primjerice u takozvanim afričkim filozofijama. Međutim, većod devetnaestoga stoljeća promišljanje filozofije o vlastitom razvoju u vremenu iskazuje tu osobitu težnju da se uz opću povijest filozofije određena nacionalna povijest prikaže u njezinoj posebnosti. Premda se obićno Hegel uzima kao izraziti primjer mislitelja koji promatra samo svjetske vrhove razvoja filozofijskoga duha, bez obzira na njezine biografske, zemljopisne ili političke određenosti, ipak je i on u svojemu nacrtu naglašavao da se filozofija rađa u jeziku i u duhu naroda. Dok se tijekom devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća iskazuje nastojanje za nacionaliziranjem filozofije, danas sve više dolazi do izražaja zahtjev za njezinim regionaliziranjem.
Refleksija povijesti hrvatske filozofije, s jedne strane, od Franje Markovića do danas pratila je odgovarajuće trendove u europskoj filozofiji. Ali, s druge strane, njezin izraz u prikazima europske povijesti filozofije ostao je nedostatan. Do naših dana gotovo nijedan nacrt ne bilježi sintagmu hrvatska filozofija, premda su mnogi predstavnici postali nezaobilazno mjesto europske povijesti filozofije na najrazličitijim njezinim sastavnicama i razdjelnicama. Hermann Dalmatin prikazuje se u okviru chartreovskoga filozofskoga kruga. Janus Pannonius predstavlja jedan od stožernih začetaka ugarske filozofije. Petrićje kao i Dragišić, Dubrovčanin, de Dominis te mnogi drugi hrvatski filozofi dio talijanske filozofske pozornice. Vlačićje kao i Skaliću njemačkoj tradiciji. Križanić u povijesti ruske filozofske misli predstavlja jednu od značajnih odrednica. Boškovićse obrađuje i u engleskom okružju kao i francuskoj prosvjetiteljskoj filozofiji, a sve je više zahtjeva da bude pretežno u talijanskoj. Postavlja se načelno pitanje o tome kako uopće promatrati tako raznoliko oblikovanu i različitim naslijeđima prožetu hrvatsku filozofiju u vremenu i u kontinuitetu? Na koji način pristupiti povijesti hrvatske filozofije da se omogući svakom filozofijskom sustavu razumijevanje u punoj ovisnosti o konkretnim pretpostavkama njegova stvaratelja i o povijesnim uvjetima određenoga doba? Ima li nešto što uopće povezuje naoko posve različite filozofe u različitim epohama?