Otvorena pitanja povijesti hrvatske filozofije

Zagreb 23-25 lipnja 1999.

Milan Polić
SUVREMENOST VUK-PAVLOVIĆEVOG POIMANJA BUDUĆNOSTI

Svoje poimanje vremena, koje ako je bitno vrijeme izvire iz “budućnosti”, Pavao Vuk-Pavlović izgradio je dvadesetih godina 20. stoljeća. Iako ih on sam tako ne imenuje, ali za to daje dovoljnu osnovu, Vuk-Pavlović razlikuje prirodno i povijesno vrijeme. Prirodno je vrijeme linearno. Ono se očituje tek kao puki neprekinuti slijed jednakovrijednih nebitnih promjena prema nekom “prije” i “poslije”. U prirodnom vremenu nema ni “prošlosti” ni “budućnosti”, jer je ono lišeno vrijednosti i svrhe.
“Prošlost” i pogotovo “budućnost” u biti su povijesnog vremena. No upravo zato što izvire iz “budućnosti” povijesno je vrijeme nelinearno, nejednako zgusnuto i ne uvijek na istom pravcu. Povijesno se vrijeme očituje kao ostvarenje vrijednosti s kojima je “budućnost” naslućena. Dakle kao povijesno događanje ili kao događanje povijesnog, a ne kao puko bivanje više-manje istog.
Ostvarenje pak novih vrijednosti nije moguće bez stvaralaštva nošenog vjerom i nadom u ostvarenje vrijednosti kojima je to stvaralaštvo pokrenuto. To znači da je budućnost prisutna u ljudima kao sloboda, ili da ljudi samo kao slobodni još imaju budućnosti.
Vuk-Pavlovićevo poimanje “budućnosti” kao izvora povijesnog vremena ne samo da je bilo na filozofskoj razini nekih njegovih svjetski poznatih suvremenika, nego je svakim danom, s novi odmacima od znanstvenog redukcionizma, sve aktualnije.