Što bi bilo da sam šutjela: protupriča doktorandice filozofije // Ana Grgić

Mogu zamisliti da mladi istraživač prije nego što upiše doktorski studij ne provede nikakvo istraživanje kojim bi donekle mogao procijeniti šanse za ostanak u branši. Mogu to zamisliti zato što se po tom ključu, koji se svodi na kombinaciju nade i dobrog slučaja, upisuju studiji na bilo kojoj razini. Po tom se ključu neki ljudi ujutro ustaju iz kreveta i javljaju na raznolike natječaje unatoč mnogim prethodnim neuspjesima. Ljudi imaju raznovrsne motive djelovanja i ako ih dovoljno dugo promatrate, lako ćete detektirati što ih zapravo potiče, a što paralizira. No, o motivima djelovanja može se još štošta i puno učenije reći. A može se kazati i to da je uvijek nekako bilo, pa će valjda biti i sada. Neki znaju nadodati i to da ne valja ni s čime previše razbijati glavu jer jedino važno je biti živ i zdrav. Tako barem glasi jedna inačica od mnogo narodnih uzrečica o tom aspektu ljudskog života. Omraženija uzrečica mi je možda ova: “Bit će posla za one koji žele raditi”.

Mogu zamisliti i to da se velik broj ljudi nada nekakvom deus ex machina, dobitku koji će im pokriti sve želje, rupe i snove gotovo preko noći. Mogu zamisliti i to da postoje oni koji ne mogu dočekati takvu noć pa nastoje sami utjecati na nepovoljnu sudbinu i bez konzultacija s bračnim drugom i djecom zakartaju duplex zgradicu s tri stana na Trešnjevci. Unutar mnogih obitelji nađe se jedan ogranak nečije tetke ili strine čije je dijete promijenilo ili barem uzdrmalo, pa čak i na takav način, živote ostatku obitelji. I onda se upoznaju s čarima protučinjeničnog razmišljanja. Što bi bilo da sam barem ostao doma i dovršio popravljanje onog rasklimanog konjića svoje dvogodišnje kćeri? Da barem nisam odgovorio tim mangupima da ću doći na kartanje, sada bismo možda imali dvije zgrade, a ne nijednu. Što bi bilo da sam učinio drukčije, ili da smo umjesto pokera kartali bridž? Što bi bilo kad se ne bi plaćali oglasi u kojima se “futraju” cijene nekretnina 30% više u odnosu na nekoliko noći prije, kada su te iste nekretnine u Zagrebu i drugim dijelovima Hrvatske nepomično stajale u oglasnicima? Možda bi se umjesto skupocjenih automobila palilo, u kontroliranim uvjetima, pomno razvrstano smeće. Zasad pristaje ona narodna: “Ima posla za one koji žele raditi, bilo da se radi o poslu pod okriljem noći ili dana”.

No, onaj ključ o kojemu svi bruje, ali nitko ne prokazuje prstom jest ovaj: ne postoji jednaka prilika za sve i, unatoč tomu što se nekako uvijek nađe posla, pitanje je kakav je to posao. Mogu zamisliti i to da živimo u društvu u kojemu društveno-humanističko područje mnogi smatraju nepotrebnim. Svako malo ugledam grafit “fali zidara” koji je osvanuo na fasadi zgrade s početka 20. stoljeća odmah nakon zagrebačkog potresa 2020. godine. Srećom pa su neke razdragane duše kontrirale tomu dodavši grafit “fali pjesnika”, samo što su za njegovo pozicioniranje našli bolje mjesto od fasade za čiju obnovu stanari zgrade moraju otplaćivati doživotni kredit. Možda i nedostaje tih zanimanja.

No, ono čega zapravo nedostaje jest diskurs u kojemu će prestati etiketiranje: na jedne koji su ovakvi, druge koji su onakvi; na one moje i one tvoje. Uvijek nedostaje i koja kuna više i koji dan više za predati rad, a i pokoji čovjek dobre namjere. Nedostaje i tolerancija unutar akademskih disciplina i osjeti se tenzija između, recimo, tzv. STEM područja i društveno-humanističkog područja. Uzmimo za primjer prethodno spomenutog mladog istraživača željnog doktorata koji piše prijavu za inozemnu stipendiju koja, usput budi rečeno, obuhvaća sva znanstvena područja. U njoj on mora opisati svoj doprinos i istraživanje. I zamislimo da detaljno opiše svoje istraživanje koje se temelji na protučinjeničnom razmišljanju i takozvanim protupričama, pričama koje oslikavaju marginalizirane skupine ljudi koje je na rubove smjestila masa interesnih istomišljenika, u filozofskom kontekstu. Nadalje, zamislimo da postoji drugi mladi istraživač koji se javlja na isti natječaj i koji se, s druge strane, bavi molekularnom patogenezom COVIDA-19 i ponašanjem tih molekula s proteinom gelsolinom koji je zaslužan za hiperkoagulaciju. Kome dati prednost?

Mogu zamisliti da bi mnogi bili voljni dati prednost potonjem istraživaču. I sama uviđam da STEM-ovci imaju posla u ovom razrušenom, razbarušenom i ranjenom svijetu, ali jednako tako uviđam da parola pod kojom se vodi promocija tog područja obrazovanja nije različita od, recimo, menadžerske. Parola glasi ovako (to je prijevod internetske stranice koja roditeljima budućih STEM-ovaca objašnjava čime će se njihovi klinci, ako krenu tim putem, baviti): “STEM obrazovanje je filozofija obrazovanja koja obuhvaća raznolike vještine koje nalikuju onima u stvarnome životu. Ključan element STEM obrazovanja je integracija projekata i istraživanja koji su interdisciplinarni.” Ako ste ikada u životu kupili malo skuplju kremu za lice i otvorili upute koje dođu s njom, vidjeli biste slične ključne riječi: filozofija mladolikog života potječe od biljaka iz kojih je izvađena esencija destilacijom u laboratoriju, za čiji uzgoj postoje posebna polja u stvarnome životu, i za čije skupljanje, preradu i omjere zbilja treba postojati projekt, a rad na njemu je doslovno interdisciplinaran: potrebna je golema količina znanja i mišića čiji se zajednički rad proteže od polja do epruvete, ali i deklaracije. Ne treba izostaviti i financijere. Oni se ne spominju u brošurama, ali zato se nađe pojam tehnologije koji je ukomponiran sa samoglasnicima koji su ujedno i vitamini zaslužni za vlažnost i zategnutost kože.

Koža ili barem neki dio tijela, novac, vrijeme i filozofija pojmovi su koje sam prečula iz tuđih razgovora tijekom opuštene popodnevne šetnje. Filozofija naveliko ispada iz usta, i lako prelazi iz jednog konteksta u drugi. Prisutna je u stvarnom, svakodnevnom životu. Zašto i ne bi bila? Plaćena je javnim novcem. Trebala bi nam dati naputke za odgovoran odnos prema svijetu, prema drugima i prema samome sebi. I daje, ako smo dovoljno prisebni razlikovati profesionalnu od javne filozofije. Javna je ona koja u nedostatku boljih riječi služi kao zakrpa za ostale vrste obrazovanja, i ako je promatramo na taj način, čini se da bez nje nema niti njih. Profesionalna filozofija je, s druge strane, odgovoran i težak posao. Ona je vrsta posla za koji vam se čini da ste, koliko god radili, uvijek na početku. Ona predstavlja stalan pritisak da morate više stvarati, da je poželjno misli učiniti kvalitetnijima i da ste dužni opravdati jaz za koji se čini da postoji između njezine lagodne uporabe, kao zakrpe za ostale vrste obrazovanja, i stvarnog značaja. Baviti se filozofijom znači živjeti život u kojem je kulminacija mentalnog pritiska i predanosti prema onomu što se radi, misli, čita i piše njen stalan dio. Vrlo rijetko osoba, i kada ispuni sve uvjete koje si je zadala, dobije ikakvu pohvalu, jer to nije posao u kojemu, u načelu, postoje vanjska priznanja. Da postoje, ne bismo se tako olako njome koristili. Filozof se s njom budi, liježe, prepire, pa šuti i radi. Ona je pak prgava, istinoljubiva, argumentativna, intuitivna, raznolika, sveobuhvatna, i individualna. Nije jednostavno uhvatiti se s njome u koštac, i kada čovjek dobije za to priliku, onda je prilika dobivena na račun nečije prosudbe. Moguća je pogrešna prosudba čovjeka, kao i priznanje da pogrešno prosuđen čovjek ne odrađuje svoj posao kako treba. A kako uopće treba odraditi posao? Možda pod parolom da je simbioza najjednostavnija u toleranciji, toleranciji onih koji se žele s njome igrati i onih koji znaju kako izbjeći tu igru. Malkice je je lakše kad si unutra jer onda samo trebaš šutjeti i raditi ono što želiš.

Naširoko je poznato da je najvažnije šutjeti i raditi, a da će se stvari već nekako posložiti. Vjerujem da su to čule i doživjele mnoge djevojke koje su pretrpjele različite oblike nasilja ili zlostavljanja dok su samo željele raditi ili dobiti priliku za rad. I vjerujem da su to u više slučajeva čule upravo one, a ne oni. Metoda “šuti i radi” dugo se perpetuira na mnogim područjima života. I nekima je ozbiljno povrijedila dostojanstvo i ogadila štošta drugo. Tomu svjedoče raznorazni pokreti i inačice megapopularnog projekta “mene također” (Me Too). Ovogodišnja tema najprestižnije nagrade za američka i internacionalna umjetnička dostignuća koja se dodjeljuje filmašima, to jest naratorima koji svoje priče ekraniziraju, glasi: “Priče su važne.”.

Priče su važne. Od priča žive mnoge industrije. Nagrada Oscar već godinama naglašava važnost priče, samo što ono što razlikuje ovu godinu u odnosu na prethodne jest isticanje važnosti vlastite priče. Dosad je ta važnost priča bila oslikana generički, pa se kao razlog navodilo to da je ona važna jer otvara nove mogućnosti za nadolazeće generacije. Nadalje, priča je prikazana kao vitalan alat kojim se oslikava ljudska različitost i složenost svijeta kojeg smo dio. Ove je godine fokus stavljen na to da priča bude osobna. Štoviše, potiču se nominirani, ali i svi sudionici tog događanja, da u intervjuima kojima će biti obasipani ispričaju svoju priču koja ih je dovela do tog značajnog trenutka u životu. Ideja koja se nastoji plasirati jest da su svi pojedinci tog događanja pripovjedači koji mogu prikazati svoj putokaz putovanja do tog osobno značajnog trenutka (usp. naprimjer ovaj opis).

Nisu samo posebno povlašteni pojedinci pripovjedači. Neki tvrde da je ljudski rod, prije nego što je postao znajući, bio pripovijedalački. Američki povjesničar književnosti John D. Niles to učenije formulira ovako: prije nego što je homo sapiens čovjek je homo narrans. Mi imamo impuls za stvaranjem priča i to nas razlikuje od drugih bića. Filozofija, u suradnji s mnogim disciplinama, potpomaže toj ideji. Filozofija ističe važnost razumijevanja vlastitih života putem narativa ili priče i naglašava da je takvo razumijevanje dostupno svima. Narativno razumjeti vlastiti život znači okoristiti se mentalnim procesom proživljavanja niza prethodno doživljenih događaja kako bismo si dali odgovore. Taj vlastiti mentalni proces ima narativnu strukturu – početak, sredinu i kraj – i može objasniti vlastite, ali i tuđe radnje, motive, želje, emocije i vjerovanja. Neki uspijevaju monopolizirati tuđe narativne strukture mentalnih procesa i zatrti put u takozvani dominantan narativ, narativ koji stvara veća grupa ljudi koja se formira i usklađuje prema vlastitim preferencijama i koja sukladno vlastitim kriterijima razbora očekuje da će se drugi bespogovorno prilagoditi onomu što njihova priča uvjetuje.

Doživljavati priču kao monetu koja oblikuje društvene odnose nije nova stvar. Todd Jones, filozof kojemu je područje interesa istraživanje ljudskog ponašanja, pitao se koji je razlog Trumpove pobjede na izborima 2016. godine. Objašnjenje koje je ponudio glasi: Trump je pobijedio zato što su se s njegovom pričom i vizijom Amerike mnogi mogli poistovjetiti. Barack Obama često je isticao da kampanju dobiva onaj koji je u stanju ispričati snažniju i strastveniju nacionalnu priču, neovisno o tome što brojke i napredna tehnologija govorili o pojedinačnoj prednosti nekog kandidata. Psiholog i ekonomist, nobelovac Daniel Kahneman naglasio je da ako ne rasuđujemo oprezno, u mogućnosti smo povjerovati u apsolutno bilo što. Pa čak i u to da je važan isključivo dominantan narativ. O razumijevanju pozicije Roma, majki, medicinskih sestara i ostalih koji su pozicionirani negdje na marginama dominantnog narativa piše filozofkinja Hilde Lindemann Nelson. Ona smatra da je naše djelovanje determinirano i time kako mi sami sebe doživljavamo, ali i time kakav pojam o nama drugi imaju. Sukladno tom pojmu, pojmu drugih o nama, ili dobivamo prilike ili smo za njih uskraćeni. Odnos između identiteta i djelovanja, kako Nelson kaže, predstavlja ozbiljan problem kada se članovi određene društvene grupe udruže i iskoriste brutalnu moć sustava kako bi potpomogli u stvaranju inferiornih identiteta, da bi, eto, sustav funkcionirao. Tako nastaje oštećeni identitet. Točnije, on nastaje, s jedne strane, kada je osobni identitet povrijeđen od strane moćnije društvene skupine time što se oštećenika sprječava od mogućnosti da zauzme vrijednu društvenu ulogu. S druge pak strane nastaje kada se oštećenik identificira s ulogom koja mu je nametnuta. To je, kako navodi Nelson, dvostruka povreda identiteta, koja zahtijeva rješenja. Rješenja su protupriče. U protupričama nema prostora za pasivno, protučinjenično razmišljanje. U njima se radi, s njima se popravlja, one su dio mentalnog zdravlja i prijeko potrebne mentalne higijene. Ako je premisa da su identiteti, pa čak i na nacionalnoj razini, narativno konstruirani i narativno degradirani, onda ih se može i narativno renovirati. Za renovaciju narativa potrebna je dobra radnja. A nije svaka radnja vrijedna ekranizacije, kako god to putovanje do dobre radnje bilo ispričano.

Putovanja mi u životu nije manjkalo, strukturirane putanje, s druge strane, jest. Obično su mi najznačajnija putovanja bila ona najskromnija. I jedno takvo, vrlo prezentno u pamćenju, nastalo je kada sam sjela u auto daruvarske registracije i odvozila dvjestotinjak kilometara prema istoku zemlje kako bih posjetila tada devedesetjednogodišnjeg djeda. Društvo mi je pravio znak zašarafljen na kolac koji se protezao od gepeka do suvozačevog mjesta. Stigla sam ispred staračkog doma i nenajavljeno zakucala na vrata. “O, sinko, pa šta ti radiš ovdje?”, pitao je djed. “Došla sam ti reći nešto što su tvoje kćeri odlučile, naime, one žele prodati kuću.” Ponovila sam to nekoliko puta jer nas je ometalo zujanje iz slušnog aparatića u kombinaciji s televizijskim signalom. “Ha, dobro je, kako je tako je, i šta si mislila?” “Odi sa mnom, pa ćeš vidjeti.” Uzeo je jaknu brzinom kakvog dječarca i gestikulirao da je spreman za avanturu. Volio je kad bih tako navratila pa čak i kada nisam imala nekakvu priču koju je trebalo provesti u djelo. “Kakva su ti ovo kola?” – prekorio me s nepovjerenjem prije negoli je sjeo u auto i pomaknuo kolac. “Rent a car, dida.” “Rent a car,” ponovio je, bez zamuckivanja, kao da se svakodnevno koristi takvim uslugama. Došli smo u kuću, uzeo je svrdlo i krenuo raditi rupu u zemlji, uglavio je znak i netom nakon obavljenog posla upitao me: “Sinko, imaš li lampione?”

Ursula von der Leyen, prva žena predsjednica Europske komisije, na sastanku je s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom i Charlesom Michelom, predsjednikom Europskog vijeća, ostala kratkih rukava ili, bolje rečeno, ostala je bez sjedećeg mjesta pa je zauzela poziciju na kauču. Nakon tog incidenta predsjednik Europskog vijeća ne spava dobro i navodi kako bi, da je moguće vratiti vrijeme, postupio drukčije. Možda bi vozač koji me jedne noći u Taksimu u Istanbulu zakinuo za prijevoz do hotela, iako sam jednom nogom bila u autu, davši prednost muškarcu, rekao isto. No, sumnjam, poznato je da sinovi imaju prednost. Kad bi žene upalile lampion svaki puta kada su bile prikraćene za nešto, toliko bi svjetla stvorile da možda ne bismo više nikada trebali pomicati sat unatrag zimi i vraćati ga opet u proljeće. Ako se to radi zbog uštede električne energije, onda ono što valja napraviti jest u već predimenzionirane ženske torbe nagurati i pokoji lampion da se nađe uz maramice, masku i kremu za ruke. A prije toga valja pokrenuti masovnu proizvodnju, i široku distribuciju, da se nađe na svim policama, u svakom koraku: u pekarnici, u športsko-rekreacijskim centrima, u auto-salonima. Onda bi se razmišljalo o sanaciji te silne plastike. Srećom pa bi to samo bio lokalan, europski problem. Žena riješi jedan problem, recimo time što se snađe u trenutku i sjedne na kauč, a istovremeno stvori drugi.

Ponovno sam putovala na istok, na približno sličnu destinaciju. Ovoga puta su mi suputnici bili ljudi. Parkirala sam ispred kuće i uvidjela udes na ajnfortu – drvenim vratima grandiozne veličine i umjetničkih uresa. Bila je to prišarafljena ploča, koja je mijenjala onu rupu i kolac u zemlji, na kojoj je pisalo REHNŠIBER NEKRETNINE. Pitala sam suputnike što je to na ajnfortu, a odgovor je glasio: “Pa to je stavio onaj stari Šiber, dali smo njemu da to vodi, a kad ono čovjek umro, ima tome sad već neko vrijeme, zapravo baš je jučer, kad je naš dida umro, bilo dva tjedna.” I tako ti je to, sinko moj, znao bi kazati pozadinski junak moje priče, dok je jednome težak san, drugome je laka zemlja.

Jedan problem sam riješila: opisala sam nagomilane misli i odradila dio mentalne higijene; stvorila sam prostor za neke nove, možda bolje misli. Što bi bilo da sam šutjela? Da sam šutjela, ne bih stvorila ovo. Da sam šutjela, ne bih si stvorila ovaj senzacionalan osjećaj, poznat onima koji naginju stvaranju, kada cijelo tijelo titra dok ruke prenose na papir neku misaonu cjelinu, u nadi da će ona dobiti svoj novi život kod nekog blagonaklonog čitatelja. U krajnjoj liniji i dalje šutim, riječi su posljedica toga. Možda sam si ovom kontradiktornošću upravo, kako to neki hrvatski filozofi vole kolokvijalno reći, pucala u nogu. Kada se misli i tuđe riječi krenu poopćavati i vrlo rastegnuto interpretirati, ta interpretacija riskira biti ranjiva. Mislim da je za filozofkinju koju fasciniraju priče i pisanje protupriča od pucnja u nogu ipak gori pucanj u ruku jer taj pogodak više onesposobljava. To je možda i hazard ovoga posla. No, biti onesposobljen nije stanje stvari koje si čovjek, u načelu, sam stvara. Vrlo često na takvo stanje utječu izvanjski utjecaji i splet mnogih drugih faktora. Ne možemo svi stremiti istim područjima rada i nismo svi kompetentni biti menadžeri. Nemamo svi jednaku priliku iskusiti blagodati života, ali nemamo niti svi iste interese i dispozicije. Ali, probajmo dodati još koju fotelju, ili barem napraviti trajnije mjesto na kauču, za one koji znaju ispričati priču; za one koji žele raditi. Ono o čemu bi takvi i pisnuli možda bi, uz nadu i sretan slučaj, moglo informirati, zabaviti, pa čak bi možda moglo nekoga i nadahnuti. Brojke, u konačnici, mogu dočarati stvaran život. No, ono što životu kao i svakom projektu u kojemu postoji neslaganje u rashodima i prihodima daje konturu jest objašnjenje (op. a. priča).

Ipak, koliko god različiti bili, svi volimo dobru priču s ponekom inteligentnom implikacijom s kojom se možemo poistovjetiti.