PROGRAM

Četvrtak, 16. prosinca 2021.

Petak, 17. prosinca 2021.

SAŽECI

RAZVOJ FILOZOFIJE U RIJECI
Boran Berčić
Odsjek za filozofiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci

Riječki Odsjek za filozofiju ima dugu i bogatu predpovijest. Iako do osnivanja Odsjeka 1998. u Rijeci nije postojao institucionalni okvir za bavljenje filozofijom, u gradu je već od ranih osamdesetih godina djelovala velika, kvalitetna i vrlo aktivna grupa filozofa i ljudi drugih struka zainteresiranih za filozofiju. Grupa se u pravilu sastajala petkom navečer, kada bi se članovi koji su radili ili studirali u drugim gradovima vraćali u Rijeku za vikend. Sastanci su se najčešće održavali kod Nenada Miščevića na Bulevardu ili kod Nenada Smokrovića na Tržnici. U radu grupe sudjelovali su: Miomir Matulović, Miljenko Stanić, Dunja Jutronić, Mario Radovan, Nenad Klarić, Elvio Baccarini, Boran Berčić, Snježana Prijić-Samaržija, Majda Trobok i niz drugih kolega s Povijesti umjetnosti, Matematike, Psihologije i Ekonomije.
Grupa je u svom radu pratila najnovije trendove u svjetskoj filozofiji, rad se odvijao na najvišem nivou kvalitete. Sredinom osamdesetih u Rijeci su gostovali Donald Davidson, Roderick Chisholm, Simon Blackburn, Barry Stroud, Georges Rey, Peter Gärdenfors i mnogi drugi.
Članovi grupe objavljivali su svoje radove prvenstveno u riječkom časopisu Dometi. Objavljen je velik broj članaka, tematskih brojeva, knjiga, prijevoda i zbornika. Početkom devedesetih pokrenuta je izuzetno plodna i kvalitetna biblioteka Analytica Adriatica u kojoj je u kratkom vremenu objavljeno desetak knjiga iz filozofije. Izdavač je bio Hrvatski kulturni dom Rijeka, a urednica je bila Heda Festini. Od 1995. do 1998. izlazila je Agora – časopis za kulturu otvorenog društva. Izdavač je bio Hrvatski kulturni dom Rijeka, a glavni i odgovorni urednik bio je Nenad Smokrović.
Aktivnost te neformalne grupe filozofa bila je osnova za osnivanje Odsjeka za filozofiju.

MARUŠA GUNDULIĆ KAO “ŽENSKI SOKRAT”
Luka Boršić
Institut za filozofiju, Zagreb

Maruša Gundulić (Maria Gondola, rođena oko 1557. u Dubrovniku) najpoznatija je kao autorica posvetnog pisma iz 1584. godine u kojem argumentira, među inime, da su žene kreposnije, inteligentnije i općenito bolja ljudska bića od muškaraca. Ona je već samim tim posvetnim pismom u hrvatskoj literaturi dobila naziv „prve hrvatske filozofkinje“. No, ja ću ići korak dalje. Njezin suprug Nikola Gučetić sastavio je dva dijaloga, oba objavljena 1581., Dialogo della bellezza i Dialogo d’amore u kojima se, prema tradicionalnom i dosad nepropitanom tumačenju, Gučetić poslužio personama svoje supruge (Maruše) i njezine prijateljice (Cvijeta Zuzorić) kako bi izložio svoje eklektične ideje o ljubavi i ljepoti. Međutim, ova tradicionalna paradigma nije samo ideološki upitna, već zanemaruje neke važne tragove i kontekste koji bacaju drugačije svjetlo na dijaloge. Uz korekciju te perspektive, branit ću tezu da se smije tvrditi da ti dijalozi najvećim dijelom predstavljaju filozofska razmišljanja i argumente sugovornica, odnosno Maruše Gundulić i Cvijete Zuzorić. Čitajući kroz ovakvu hermeneutičku prizmu, ulogu Maruše Gučetić u tim dijalozima možemo shvatiti kao „ženskog Sokrata“, tj. njezina uloga u tim dijalozima ugrubo korespondira ulozi Sokrata u ranijim Platonovim dijalozima. Prihvatimo li ovakvu hermeneutičku korekciju, onda bi imalo smisla govoriti i o filozofskom nauku Maruše Gučetić koji bi nadilazio samo stavove izložene u njezinom posvetnom pismu.

SUPEKOV UTILITARIZAM
Tomislav Bracanović
Institut za filozofiju, Zagreb

Ovisno o specifičnim im interesima, povjesničari će Ivana Supeka (1915–2007) klasificirati na razne načine – u prvome redu kao fizičara, filozofa i književnika, ali i kao antifašista, protivnika nuklearnog naoružanja, člana Pagvaškog pokreta, utemeljitelja Instituta Ruđer Bošković i Zavoda za filozofiju znanosti i mir, pokretača Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku, predsjednika HAZU, rektora Sveučilišta u Zagrebu, itd. U izlaganju će biti razmotreno pitanje na koji bi način Supeka trebalo povijesno-filozofski klasificirati ili, još preciznije, na koji bi ga način trebalo klasificirati s obzirom na njegova etička ili praktično-filozofska shvaćanja. Iako se Supeka u tom pogledu obično smatra „humanistom“ (a takvim se i on sam, uostalom, smatrao), u izlaganju će se nastojati pokazati da je takva klasifikacija nezadovoljavajuća i da postoje dobri razlozi da ga se klasificira kao zastupnika neke vrste utilitarizma ili konsekvencijalizma. U istome kontekstu bit će razmotreno i pitanje zbog čega Supek nije bio sklon otvorenije zastupati određena utilitaristička ili konsekvencijalistička načela.

PETROVIĆ I FREGE
Dušan Dožudić
Institut za filozofiju, Zagreb

U širokoj lepezi filozofijskih interesa Gaje Petrovića, iz danas rasprostranjene specijalističke filozofijske perspektive možda i teško spojivih, uočljiv je njegov rani interes za analitičke autore (poput Russella, Wittgensteina, Ayera, Whitea i dr.) kao i tipično analitičke teme (poput odnosa logike i matematike, problema jezičnoga značenja, istinitosti, verifikacije, logičkog pozitivizma, logičkog atomizma i dr.). U tom kontekstu, zanimljiv je nedavno objavljen rad iz Petrovićeve ostavštine u kojemu se Petrović bavi poviješću logike, a gdje posebno ističe Fregea i njegovu ulogu u razvoju logike te donosi ocjenu njegove relevantnosti i izvan logičkog okvira. U svjetlu toga, kao i činjenice da se u svojim ranije dostupnim radovima Fregea doticao tek usputno, ali i Švobove ocjene o fregeovskoj pozadini Petrovićevih antipsihologističkih tendencija, u svom ću izlaganju krenuti od Petrovićeve ocjene Fregea te pokušati identificirati Fregeov utjecaj na neka njegova stajališta iznesena u Logici i srodnim radovima.

GRGUR BUDISLAVIĆ I ALBERT VELIKI
Anto Gavrić
Fakultet filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Dubrovčanin Grgur Budislavić (o. 1485. – o. 1551.) autor je brojnih djela s područja filozofije, teologije, retorike, prava, prirodnih znanosti i dr. Nažalost, većina njegovih djela nije sačuvana. No u Bologni je sačuvan rukopis njegova djela Silva naturae, nastalog sredinom XVI. stoljeća. Prilog analizira to Budislavićevo djelo, podijeljeno u tri nejednaka dijela, i pokazuje kako je djelo Alberta Velikoga snažno utjecalo na Budislavića, ali i na druge hrvatske autore. Autor donosi i nekoliko tekstualnih usporedbi, pokazujući na koji način Budislavić sažeto preuzima iz prirodoznanstvenih djela Alberta Velikoga one dijelove koji mu se čine važnima i korisnima o ljekovitim svojstvima i moćima minerala, biljaka i pojedinih životinjskih organa. Budislavićev spis Silva naturae važno je svjedočanstvo o povijesti albertizma u hrvatskim krajevima, ali i za datiranje najstarijih medicinskih spisa hrvatskih autora.

ANTUN MEDO I ZNANOST ASTRONOMIJE
Pavel Gregorić
Institut za filozofiju, Zagreb

U svojoj prvoj knjizi, Tumačenje dvanaeste knjige Aristotelove Metafizike (Venecija, 1598.), dubrovački filozof-amater Antun Medo (? – 1603.) zagovara aristotelovsku koncentričku kozmološku teoriju za koju je još u antici bilo poznato da se kosi s astronomskim zapažanjima. Epiciklička kozmološka teorija mogla je bolje uklopiti i objasniti astronomska zapažanja, pa je stoga Ptolemejeva matematički izvedena i nadograđivana epicklička teorija prevladavala sve do šireg prihvaćanja Kopernikove heliocentričke teorije u prvoj polovici 17. stoljeća. Kako bi obranio svoju aristotelovsku teoriju, Medo iznosi niz prigovora ptolemejevskoj teoriji, uključujući prigovore koji se temelje na astronomskim zapažanjima. U ovom izlaganju iznijet ću i procijeniti Medina zapažanja te izvesti neke zaključke o Medinom odnosu prema znanosti astronomije.

NACIJA I “SUŽIVLJAVANJE” KOD KRUNE KRSTIĆA
Viktor Ivanković / Tvrtko Jolić
Institut za filozofiju, Zagreb

Kruno Krstić dobro je poznat po svojim prinosima s područja istraživanja hrvatske filozofije i filozofije jezika. No njegov doprinos političkoj filozofiji nije do sada naišao na veći odjek. U ovom izlaganju razmotrit ćemo neka od stajališta iz njegove rasprave „Narod, država, nacionalizam“ objavljene u dva broja Hrvatske smotre 1944. godine. U prvom dijelu iznijet ćemo njegova shvaćanja o tome što je narod, odnosno, koji su to, kako on kaže, „kriteriji narodne posebnosti“. Pokušat ćemo ih staviti u kontekst rasprava o narodu i naciji koje su se vodile u njegovo vrijeme i utvrditi moguće struje mišljenja koje su utjecale na Krstićeve stavove i način kako obrađuje tu temu. U drugom dijelu posebno ćemo obrazložiti i etički razmotriti Krstićev pojam „suživljavanja“, koji se u njegovoj misli ističe kao normativni temelj i nacionalne države i prisnih unutarnacionalnih odnosa (iako Krstić u ovome nije izričit). Nakon što utvrdimo koje su, po Krstiću, posljedice zanemarivanja suživljavanja, usporedit ćemo Krstićevu poziciju s nekim istaknutim suvremenim gledištima o naciji i nacionalizmu u normativnoj filozofiji.

TKO TO TAMO FILOZOFIRA? (II)
PRODUKTIVNOST HRVATSKIH FILOZOFA (2004–2020)
Tvrtko Jolić / Filip Grgić
Institut za filozofiju, Zagreb

U izlaganju ćemo predstaviti rezultate nastavka istraživanja koje je proveo Tvrtko Jolić 2004. godine („Tko to tamo filozofira? Produktivnost hrvatskih filozofa (1993–2003)“, Prolegomena 3 (2004), 237–242) i izložiti statistiku koja se odnosi na produktivnost hrvatskih filozofa u razdoblju od 2004. do 2020. godine. U statistiku su uključene sljedeće kategorije radova: autorske i uredničke knjige, poglavlja iz knjiga, članci iz zbornikâ radova, članci iz znanstvenih časopisa, recenzije i prikazi te prijevodi. Rezultate razvrstavamo prema sljedećim kriterijima: ukupan broj radova u razdoblju 2004–2020, broj radova objavljenih u inozemstvu, broj radova objavljenih na stranim jezicima, broj radova objavljenih u publikacijama indeksiranima u bazi Web of Science, broj radova objavljenih u publikacijama indeksiranima u bazi Scopus, broj citata u bazi Web of Science i broj citata u bazi Google Scholar. Izložit ćemo skupne podatke, kao i podatke po filozofskim institucijama u Hrvatskoj, a na koncu ćemo ih kratko komentirati i usporediti s podacima iz prethodnog istraživanja.

IDENTITET I KONTINUITET HRVATSKE FILOZOFIJE
Srećko Kovač
Institut za filozofiju, Zagreb

Analiziraju se četiri aspekta identiteta i kontinuiteta hrvatske filozofije: kulturno-jezični, prostorno-vremenski, diskurzivni (tradicija), uloga i mjesto u svjetskoj filozofiji. Raznolika očitovanja povijesti hrvatske filozofije kao što su hrvatsko-latinska dvojezičnost, povijesnoprostorna raspodijeljenost, duga školska tradicija i intelektualni krugovi, interaktivnost s filozofijom u svijetu, čine cjelovitu povijesno-dinamičnu strukturu razvojno i predmetno povezanih elemenata. Dodatno, početci filozofske refleksije u Hrvatskoj mogu se povezati s preoblikom mitskih predočaba u apstraktne pojmove, uz posredovanje antičke i kršćanske kulture. Markovićev program oživljavanja i usvajanja hrvatske filozofske baštine znatan je doprinos u povijesti izgradnje hrvatskoga filozofskoga „organizma“, no s druge je strane podložan reviziji, dijelom već u odnosu na tadašnje spoznaje, a osobito u odnosu na današnje rezultate i stanje istraživanja zbog ostataka strukturalno nepremoštenih kulturoloških oprjeka (prema gore spomenutim aspektima) u njegovu pogledu na korpus hrvatske filozofije.

SURADNJA ARMINA PAVIĆA I FRANJE PL. MARKOVIĆA U PRVOME GODIŠTU VIENCA
S POSEBNIM OBZIROM NA ARISTOTELOVU POETIKU
Bojan Marotti
Zavod za povijest i filozofiju znanosti HAZU

Armin Pavić i Franjo pl. Marković započeli su svoju suradnju u Viencu ubrzo nakon studija u Beču, naime godine 1869. Pavić je tada imao 25, a Marković 24 godine. Ponudili su uredništvu Vienca da zajednički pišu rubriku pod naslovom Naše kazalište, što je uredništvo prihvatilo. Rubrika se je pojavila već u prvome broju (prvoga godišta) od „23. siečnja“ 1869. No taj prvi članak nije potpisao i Franjo pl. Marković, premda u uvodnome dijelu toga prvoga nastavka sam Pavić izrijekom kaže da su se zajednički „ponudili redakciji ‘Vienca’“. Iako idući nastavci nisu potpisani, u tzv. se „živim glavama“ navodi „F. Marković i A. Pavić: Naše kazalište“. Tako je bilo do 3. travnja, tj. do broja 11. Nakon toga slijedi manja stanka, a u br. 15. (od 1. svibnja) nastavlja sam Pavić, te na početku ustvrđuje da je, usprkos dogovoru s Markovićem, sve morao raditi sam, pa da će tako činiti i dalje. No zatim je napisao još svega jedan nastavak, ovaj put nakon podulje stanke, objavljen u br. 32. (od 28. kolovoza). Potom nastavlja pisati sam Marković, i to od broja 38. (od 9. listopada). Pavić pak u međuvremenu počinje objavljivati članke o Anakreontu (Ἀνακρέων), kao i prijevode njegovih pjesama (od broja 26., od 17. srpnja). U prilogu se potanko razmatra spomenuta suradnja, posebice pak u onim zajedničkim člancima gdje je riječ o Aristotelovoj (Ἀριστοτέλης) Poetici. Kako je Pavić iste godine objavio i cjelovit prijevod toga Aristotelova spisa, upozorava se na nastanak toga prijevoda, kao i na mogući Markovićev „utjecaj“ pri odabiru hrvatskih otpovjednica. Budući pak da su malo komu, kao njima dvojici, životi u tolikoj mjeri bili isprepleteni, ukratko se podsjeća na „životni put“ svakoga od njih, kao i na različite sukobe u koje su tijekom života, nakon „prijateljevanja“ u mladim godinama, njih dvojica ulazili. Na kraju se pojedini ulomci iz Aristotelove Poetike, kako ih u svojoj Estetici navodi Franjo pl. Marković, uspoređuju s odnosnim ulomcima u Aristotelovoj poetici, kako ih na hrvatski jezik prevodi Armin Pavić.

ANTISKEPTIČKE STRATEGIJE EDE PIVČEVIĆA
Mate Penava
Odjel za filozofiju Sveučilišta u Zadru

Cilj izlaganja je predstaviti dvije vrste antiskeptičkih argumenata koje se mogu pronaći u djelima Ede Pivčevića, iako ih Pivčević nigdje ne izrijekom ne navodi kao takve. No, kroz njegova djela mogu se pronaći dva usko vezana načina odgovora skeptiku. Naime, prvi korak je pokazati skeptiku da se pristajanjem na njegove početne uvjete, pod uvjetom da se oni smisleno mogu formulirati, ne dobiva mnogo te pokazati nedosljednost skeptikove pozicije i mogućnost objektivne spoznaje. Drugi korak slijedi iz prvoga, tj. kada se pristalo na skeptikovu tvrdnju o nemogućnosti izvjesne spoznaje kreće se drugim putem i pokazuje što se može racionalno vjerovati te načine na koje pojam racionalnog vjerovanja ima primat nad pojmom znanja. U svrhu što boljeg rasvjetljavanja ove Pivčevićeve pragmatističke pozicije ponajprije će se razmotriti Pivčevićeva kritika drugih antiskeptičkih strategija te onda pristupiti izlaganju dvaju navedenih koraka. Kako je drugi korak već razrađen u drugim člancima, ovdje će ga se samo kratko spomenuti i usredotočiti se na prvi korak kroz razmatranje izravnog Pivčevićeva odgovora skeptiku. Dio ovoga odgovora su Pivčevićeva kritika Descartesove zamisli o zlom duhu te njegov govor o mogućnosti objektivne promjene.

ULOGA MISTIKE U SPOZNAJI:
BAZALIN I BROUWEROV IRACIONALIZAM
Ivan Restović
Institut za filozofiju, Zagreb

U izlaganju se uspoređuje uloga mističnih elemenata u spoznaji u Bazalinoj i Brouwerovoj filozofiji. Naime, obojica zagovaraju otpor monopolu razuma u potrazi za istinom o subjektu i svijetu, naglašavajući pritom utjecaj subjektivnih stanja na sliku stvarnosti. Tvrdimo kako je Bazalina pozicija umjerenija, što ju čini prihvatljivijom, ali i primjenjivijom.
Bazala naglašava metalogički korijen filozofije, tj. kao njezin izvor navodi faktore koji se ne daju svesti na logički uređen sustav pojmova i propozicija. Istine moraju biti i intimno proživljene, u skladu s usmjerenjem i nabojem volje, koja je temelj i počelo spoznaje i misaonog života općenito. Osobitu pažnju posvećuje Bazala i međuodnosu (točnije, međuovisnosti) subjekta i objekta, svijesti i svijeta. On niječe postojanje jedinstvenih stvari o sebi i istina o sebi, već sve što jest vezuje uz samoodržanje pojedinačnih volja. Kasnije Bazala nerazumske spoznajne faktore opisuje i u mističkim terminima, govoreći o „vraćanju u se“ i „duhovnom pogledu“.
Makar je najpoznatiji upravo po logici i matematici, Brouwer u svojoj široj filozofiji na sličan način kritizira utemeljenje spoznaje isključivo na razumu. I on, već na početku svoje filozofijske karijere, govori o neizostavnoj ulozi „okretanja u sebe“ i „religijskog iskustva“. Prava istina, tvrdi Brouwer, nalazi se izvan svijeta logike i jezika, a ovisi o „najdubljem domu svijesti“ kao izvoru svjesnog života. Što je svijest udaljenija od tog izvornog stanja, to se u njoj javlja više zabluda i razočaranja. Isto tako, kao u Bazale, i u Brouwera je svijet rezultat dinamičnih emocionalnih i voljnih stanja subjekta.
Ključna je razlika ovih dviju filozofija njihovo poimanje ravnoteže razumskog i nerazumskog. Izgleda kako je Bazalin otpor „intelektualizmu“ pritom nešto umjereniji. Iako spoznaja ovisi o „energiji“ volje, ona ipak mora proći kroz „rafineriju razuma“. U takvoj slici razum i dalje ima pozitivnu ulogu, uz napomenu da njegova upotreba može biti i pretjerana. S druge strane, Brouwer o intelektu govori kao o razlogu „ljudskog pada“, navodeći kako „imanentna“ i „transcendentna“ istina stoje u potpunosti onkraj razuma i jezika. U tom smislu možemo govoriti o Bazalinu „umjerenom iracionalizmu“ nasuprot Brouwerova „radikalnog iracionalizma“. Tvrdit ćemo da je Bazalina pozicija održivija jer je više okrenuta prema konstruktivnom djelovanju i dijalogu, dok Brouwerova može za posljedicu imati potpuno povlačenje iz svijeta i individualistički pesimizam.

UTOPIZAM U DJELIMA GORDANE BOSANAC
Ivana Skuhala Karasman
Institut za filozofiju, Zagreb

Hrvatska filozofkinja Gordana Bosanac (Varaždin, 1936. – Zagreb, 2019.), u dva svoja djela bavi se problemom utopije. Riječ je o knjigama Utopija i inauguralni paradoks. Prilog filozofsko-političkoj raspravi (2005.) i Ime utopije. Jugoslavensko samoupravljanje kao izigrani projekt emancipacije (2015.). U svom izlaganju koncentrirat ću se na drugu knjigu Gordane Bosanac Ime utopije. Dvije su temeljne teze. Prva teza je da socijalizam i samoupravljanje nikad nisu postojali niti su bili realizirani, postojao je samo njihov inauguralni sustav. Druga teza polazi od pretpostavke da uz utopije i ideologije također inauguraciju treba shvatiti kao sredstvo interpretiranja društvenih fenomena 20. stoljeća. To znači da i inauguraciju treba uzeti kao pristup epistemologiji tih istih fenomena. Danas se pojmovi socijalizam i komunizam u svakodnevnom diskursu povezuju ili s utopijom ili sa zločinačkim režimima. Često se pojmovi utopija i zločinački režim koriste zajedno, što dovodi do kontradikcije jer ako je nešto utopija, onda to ne može istodobno biti i zločinački režim.

NAPOMENA UZ NACRT STRUKTURE UMJETNIČKOG DJELA
U ESTETICI IVANA FOCHTA
Tomislav Škrbić
Državni arhiv u Sisku

U fokusu izlaganja je Fochtovo shvaćanje strukture umjetničkog djela te smisla onog duhovno-metafizičkog u umjetnosti. S obzirom na navlastiti ontologijski pristup umjetnosti, Focht razlikuje tri plana umjetničkog djela: materijalno-fizikalni, predmetno-prikazivački i duhovno-metafizički plan. Analogno strukturi djela, Focht razumijeva i tzv. „umjetnički prostor“ koji „zauzima“ konkretno djelo pa tako razlikuje osjetilno-tjelesni prostor, prostor prikazane predmetnosti i prostor objektivacije duha, s čime je nadalje povezana i problematika objektivacije umjetničkoga duha. Također, ono metafizičko u umjetnosti, prema Fochtu, nema irealni ili intencionalni karakter već je, bilo na neposredan bilo na posredan način, prisutno u samoj umjetničkoj materiji odnosno umjetničkom djelu. Naposljetku, Fochtovo shvaćanje strukture umjetničkog djela ima i dublje uporište, i to u osebujnom ontološkom monizmu koji pak počiva na stavku o komplementarnosti materije i duha.

METAETIKA FRANJE MARKOVIĆA
Matej Sušnik
Institut za filozofiju, Zagreb

U tekstu se bavim metaetičkim aspektima knjige Etika Franje Markovića, nedavno objavljene u izdanju Matice hrvatske. Naglasak je stavljen na Markovićevu raspravu o izvorima etičkih načela te njegovu tezu da je „etika dio estetike“, a kojom se on jasno smješta u tradiciju onih autora koji etiku pokušavaju utemeljiti u sentimentu. Markovićeve opservacije o prirodi morala pokušavam smjestiti u kontekst suvremenih metaetičkih pozicija. Ukazujući na relevantne dijelove njegove rasprave, sugeriram da Marković prihvaća moralni sentimentalizam zato što ta metaetička teorija najbolje zahvaća određene fenomenološke karakteristike moralne prakse. U zaključku ukazujem na neke poteškoće s kojima se suočava njegovo stajalište.

RECEPCIJA SCHLEGELOVE POETSKE REFLEKSIJE U PJESNIŠTVU TINA UJEVIĆA
Jure Zovko
Odjel za filozofiju Sveučilišta u Zadru

Friedrich Schlegel, spiritus movens njemačkog ranog romantizma, u fragmentu 116. časopisa Athenaeum zagovarao je poetsku refleksiju po kojoj umjetnička sloboda ne smije imati nikakvih ograničavanja – „autonomija pjesnika ne trpi nikakav zakon iznad sebe“ (KFSA, 2, 182, fr. 116). U skladu s tim Schlegel piše roman Lucinda koji je trebao artikulirati i provesti u djelo liberalne kriterije romantičkoga stvaralaštva. Schlegel je u ovom romanu pokušao integrirati temeljne principe romantičke filozofije, republikanizma i emancipacije žene te promicati slobodu i jednakost među spolovima, što je zdušno zagovarao u svojim ranim esejima. Kao vješti teoretičar i kritičar romana Schlegel je ukazao na supstancijalne nedostatke kod svojih suvremenika romanopisaca jer roman bi po njegovu sudu trebao predstavljati književnu formu moderne, kao što je napisao u jednom od najpoznatijih fragmenata iz časopisa Lyceum: „Romani su sokratovski dijalozi našega vremena. U ovoj liberalnoj formi svoje je utočište pronašla životna mudrost pobjegavši od školske mudrosti“ (KFSA, 2, 149, fr. 26.).
Tin Ujević je preveo na hrvatski jezik 1932. za Zabavnu biblioteku Nikole Andrića Schlegelovu Lucindu. Prijevod nažalost nije objavljen sve do 2002, jer je Andrić ispravno procijenio da se sadržaj romana ne uklapa u niz biblioteke. Zanimljiv je Tinov osvrt na važnost Lucinde koji je objavio u Zetskom glasniku (IV, br. 36, str. 2; Cetinje, 14. 5. 1932.) u kojem ispravlja neke podatke iz vlastitog životopisa: „Ovih dana završavam prijevod romana Lucinde, nažalost dovoljno nepoznatoga remek-djela romantike od Friedricha Schlegela, koje je jedinstveno u njemačkoj književnosti u svojoj svrsi…“ Schlegelova Lucinda uvelike je utjecala na kasnu poeziju Tina Ujevića, posebice u njegovim nastojanjima da se pjesništvu dade filozofijska dubina što će biti tema izlaganja.

JUST PASSING THROUGH: PHILOSOPHICAL MIGRANTS IN CROATIA
– THE EXAMPLE OF PLATO AND HERRERA
Marie-Élise Zovko
Institute of Philosophy, Zagreb

While the situation of Croatia as a transit country for migrants and refugees fleeing economic misery and political disasters raises philosophical issues of which we are today acutely aware, it is probably lesser known that from ancient times migrant intellectuals from a variety of backgrounds including philosophy passed through what is present-day Croatia enroute to other European destinations. I propose to examine the case of two prominent philosophical migrants and the significance of their journeys through Croatia for the history of philosophy: first, from Greek antiquity, the greatest of Western philosophers, Plato (429?–347 B.C.E); then, from the Renaissance, the Florentine Platonist and student of Lurianic Kaballah, Abraham Cohen Herrera (c. 1570-1635).
As can be shown on the basis of careful study of ancient sea routes, archeological finds, and historical sources, as well as of his own works, Plato almost certainly passed along the Adriatic coast of Croatia and via the Croatian islands off the coast of Southern Dalmatia to the southern coast of Italy (Apulia) en route to Sicily on his three journeys to the court of Dionysius I and Dionysius the younger in Syracuse to attempt to realize the role of true philosophy in the founding of the ideal state. In so doing, not only did Plato leave his mark on Croatia, but Croatia, I argue, very likely left its mark on Plato and his works, as is specifically visible in the central analogies of the Republic: the analogies of the Sun, the Line, and the Cave.
The second figure to have left an indelible mark on Croatia and the history of Western philosophy, and who here received some of the most important influences of his philosophical career is the lesser known Portuguese Jewish philosopher, Abraham Cohen Herrera. Born in Venice and schooled in the Florentine academy, Herrera was commissioned by his uncle as merchant of the Sultan of Morocco. On his travels to Spain and Cadiz he was mistakenly taken prisoner by the English and carried off to England where he spent two years in captivity under Elizabeth I, after which time he travelled via Hamburg to Ragusa (present-day Dubrovnik) – where he spent many years studying Lurianic kabbalah under Isaac Luria’s (c. 1534-1572) disciple Israel Sarug ( fl. 1590–1610). In the early 17^th century, Herrera moved to his final destination Amsterdam where he became a member of the same synagogue where Baruch Spinoza (1634-1677) would receive his childhood education – and through his teachers become deeply acquainted with Herrera’s Platonist interpretation of the kabbalah.