U svibnju ove godine bio sam pozvan kao gostujući profesor na Odsjek za humanističke studije Sveučilišta u Kalabriji (DISU) u sklopu znanstvene suradnje između Instituta za filozofiju i Sveučilišta u Kalabriji. Tom me prilikom intervjuirala novinarka Terese Pittelli za lokalni online časopis (https://www.lesuberante.it/disu-unical-e-istituto-di-filosofia-di-zagabria-collaborazione-in-nome-della-storia-delle-idee/). Evo prijevoda intervjua:
TP. Proteklih ste dana održali nekoliko seminara kao gostujući profesor na Odsjeku za humanističke studije Sveučilišta u Kalabriji, u okviru VIS (Visiting Scholars) programa sveučilišta. Jedan od tih seminara nosio je naziv “Tumačenja magije u 20. stoljeću”. Možete li nam objasniti razloge za odabir ove teme i kakav je bio odaziv među studentima?
MRM. Rado sam prihvatio poziv profesora Roberta Bondíja da održim nekoliko predavanja u okviru njegova kolegija “Povijest filozofije” na teme koje su bliske onima koje je on prethodno obrađivao. Odabrao sam produbiti temu magije jer studenti često čuju o njoj kada se susreću s kulturom renesanse i znanstvenom revolucijom. Smatrao sam da bi bilo korisno pozabaviti se nekim od glavnih tumačenja magije od kraja 19. stoljeća do prve polovice 20. stoljeća, od Frazera do Maussa, od Freuda do Piageta, od Lévy-Bruhla do de Martina. Korisno je ne samo stvoriti sliku velike kulturne rasprave i njezinoga složenog povijesnog nasljeđa, već i orijentirati se u raspravama i problemima sadašnjosti.
TP. Na primjer, kojim problemima?
MRM. Živimo u sadašnjosti u kojoj su, kao što ističe Fabio Dei u članku koji je u fazi objavljivanja u časopisu “La ricerca folklorica”, antropološka istraživanja gotovo potpuno napustila sveobuhvatni pojam “magije” kako bi se usredotočila na pitanja koja su više lokalizirana i kulturološki specifična (vještičarstvo, tabui, animizam itd.); s druge strane, fenomeni i mehanizmi mišljenja koji su tradicionalno povezani s “magičnim mišljenjem” svakako nisu nestali iz naših sekulariziranih društava i često su promatrani od strane antropologa, kognitivnih znanstvenika i filozofa kao intrinzični za univerzalni i “neposredni” način suočavanja s svijetom. To je način s kojim održavamo složene i dvosmislene odnose. Dovoljno je samo pomisliti na širenje teorija zavjere i njihov odnos s idejom skrivene i sveprisutne zle sile ili s odbijanjem slučajnosti. Ili na ideju Zemlje ili svemira kao mudrog i božanskog organizma koji se samoregulira. Da ne spominjemo cikličko ponovno pojavljivanje u galaksiji antimodernih struja tih oblika “nostalgije” za magičnim, o kojima je prvo Ernesto de Martino, a zatim Paolo Rossi, snažno polemizirao. Možda i iz tih razloga, tema “magičnog” uvijek izaziva određeni uspjeh među studentima; tako je barem, koliko mi se čini, bilo i među studentima Sveučilišta u Kalabriji, koji su postavljali suptilna pitanja i nudili razmišljanja koja su obogatila i zakomplicirala raspravu koja je uslijedila nakon predavanja.
TP. Već neko vrijeme Odsjek za humanističke studije Sveučilišta u Kalabriji i Institut za filozofiju u Zagrebu imaju potpisan sporazum o suradnji. Koji su postignuti rezultati i koje su perspektive?
MRM. Između Odsjeka za humanističke studije Sveučilišta u Kalabriji, koji vodi profesor Raffaele Perrelli, i Instituta za filozofiju u Zagrebu, koji vodi dr. sc. Luka Boršić, postoji od 2021. godine sporazum o znanstvenoj suradnji. Osim kulturnih razmjena i mogućnosti međusveučilišne mobilnosti, ova suradnja rezultirala je stvaranjem zbirke pod nazivom “Povijest ideja” za pisanskog izdavača ETS, kao i projektom – koji je u završnoj fazi – međunarodnog časopisa o povijesti ideja. Prva knjiga u zbirci – Festschrift u čast Ferdinanda Abbrija – objavljena je 2021. godine. U tijeku je objavljivanje druge knjige koju uređujem: zbirka tekstova romanista i povjesničara ideja Corrada Rossa (1925.-2005.) s dodatkom eseja u njegovo sjećanje što su ih napisali znanstvenici različitih disciplina. Također imamo u planu prvi talijanski prijevod, koji uređuje Roberto Bondí, knjige Georgea Boasa, jednog od osnivača američke škole povijesti ideja.
TP. Koji je cilj zbirke “Povijest ideja” i kako ocjenjujete trenutno stanje rasprave o ovoj disciplini?
MRM. Cilj zbirke je dvostruk: s jedne strane, ponovno staviti u opticaj studije iz povijesti ideja koje su danas teško dostupne ili nikada prevedene; s druge strane, objaviti eseje koji prate nepredvidive putove i “migracije” ideja kroz dugu povijest i koji se kreću “po linijama problema umjesto linijama ustaljenih disciplina”, kako je pisao Paolo Rossi šezdesetih godina prošlog stoljeća, slijedeći lekciju drugog osnivača povijesti ideja, Arthura O. Lovejoya. Unatoč (više ili manje opravdanim) kritikama i napadima koji su se s više strana sručili na ovu disciplinu već od sedamdesetih godina, ne čini mi se da se vrsta pristupa problemima koju je ona započela pokazala kao nešto od čega se može odustati. Pogotovo u vremenima – kao što su sadašnja – u kojima se širi analiza sadašnjosti koja je lišena bilo kakve povijesne dubine, s jedne strane, a s druge strane, specijalizacija često previše samoreferencijalna, te depresivni međunarodni uspjeh ideologizirane historiografije koja svaki povijesni fenomen svede na odnose moći, retoričke performanse ili mehanizme marginalizacije. Prije nekoliko godina, govoreći o odnosima između specijalizacije i povijesti ideja, povjesničar Darrin McMahon je upotrijebio usporedbu iz svijeta slikarstva koja mi se čini posebno učinkovitom. S obzirom na to da su zasluge i ljepote “poentilizma” u historiografiji već dovoljno dokazane – napisao je – “možda je vrijeme da netko pokuša slikati širim potezima, svjestan da ako je prošlost strana zemlja, ne mora nužno biti shvaćena kao izolirano selo zatvoreno u vremenu”. Istraživanje te daleke ili nepoznate zemlje ne znači samo razumijevanje i poštivanje njezine povijesne specifičnosti, već i pokušaj da se raščlani i osvijetle korijeni naše sadašnjosti. Povijest ideja, dakle, služi nam da postanemo svjesni podrijetla načina na koji razmišljamo: “Ako to nije važno”, pisao je George Boas 1969. godine, “pitam se što jest”.
// Osvrti