Optužba da je netko nerazuman ima mračnu povijest. Opresije niza društvenih skupina podupirane su proglašavanjem tih skupina nerazumnima. Genocidi su provođeni pod propagandom dehumanizacije žrtava koja ih je prikazivala kao nerazumne divljake. Otpori opresiji su također proglašavani nerazumnima: primjerice, otpor robova u Sjedinjenim Američkim Državama prozvan je mentalnom bolešću nazvanom “drapetomanija”.[1]

Lako se može uvidjeti da su ove optužbe za nerazumnost utemeljene u specifičnim rasističkim, seksističkim i, općenito, opresivnim ideologijama. U skladu s time, moguće je tvrditi da te ideologije zloupotrebljavaju termin “razum” i da problem nije u terminu samom već u zloupotrebljavanju termina. Prema tom mišljenju, možemo zadržati pravo nekoga prozvati nerazumnim, ali moramo pritom koristiti taj termin na ispravan način. Pitanje je, stoga, koji je ispravan način korištenja termina “razum”?

Hugo Mercier i Dan Sperber (2011) razum predstavljaju kao vrstu zaključivanja prilikom koje iz javno artikuliranih premisa izvodimo javno artikulirane zaključke. Premise pritom služe kao razlozi za zaključak. Nadalje, razum kao javni sud mora pratiti određena pravila. Primjerice, mora pratiti određena pravila zaključivanja: određeni odnos razloga i zaključka smatrat ćemo dopuštenim, dok ćemo neki drugi odnos smatrati nedopustivim. Međutim, razum se ne ogleda samo u valjanom zaključivanju, već ćemo, primjerice, određeno korištenje nekog koncepta (bilo u smislu pojma ili u smislu skupa povezanih pojmova) smatrati dopuštenim, dok ćemo neko drugo korištenje tog koncepta smatrati nedopustivim. Također, identifikacija i korištenje evidencije u svrhu oblikovanja razloga slijede određena pravila koja određuju što uopće možemo prepoznati kao evidenciju te koja evidencija je dopustiva i prikladna kao potpora za koju izjavu. Posljednje, vrijedi napomenuti da je moj interes za razum epistemološki: mene zanima možemo li modelirati razum kao određenu proceduru koja doprinosi potrazi za znanjem. Stoga, razum možemo definirati kao javno artikulirani sud koji slijedi određena pravila (minimalno: oblikovanja i upotrebe razloga u svrhu suda, upotrebe i razvoja koncepata, te identifikacije i upotrebe evidencije) i služi nam u potrazi za znanjem.

Ključno je pritom da, kada kažemo “ti si nerazuman”, zapravo mislimo “ti ne slijediš ispravna pravila biranja evidencije, korištenja koncepata, slaganja razloga i zaključivanja”. Koja su pravila pritom “ispravna” ovisi o tome koja pravila referentna, “naša”, zajednica prepoznaje kao ispravna.

Prva važna napomena jest ta da prema ovom razumijevanju razum možemo prepoznati prvenstveno kao svojstvo zajednice, a tek posljedično kao svojstvo pojedinke. Specifičnije, razum je, prema ovom razumijevanju, društvena igra traženja i davanja razloga pod određenim skupom pravila. Pojedinke igraju tu igru, kako davanjem i traženjem razloga, tako i štićenjem to jest provođenjem i nadziranjem provođenja pravila. Niz suvremenih teorija, koje se razlikuju u određenim aspektima, podržavaju ovaj uopćeni koncept razuma. Catarina Dutilh Novaes (2015) prepoznaje dedukciju kao povijesno primarno utemeljenu u socijalnoj diskurzivnoj praksi koju individualne operacije imitiraju. Hugo Mercier i Dan Sperber (2017) razum predstavljaju kao društveni proces rasprave, to jest razmjene argumenata, nudeći time teoriju razuma koja integrira empirijska istraživanja iz psihologije i kognitivne teorije i koja ukazuju na to da ljudi imaju tendenciju značajno kvalitetnije napadati suprotničku poziciju nego opravdavati svoju, u izostanku protivničkih napada. Robert Brandom (1994) igru traženja i davanja razloga vidi kao temeljni epistemički proces, kao i temelj razvoja epistemičke djelatnice.

Iz epistemološke perspektive ovaj društveni model razuma otvara mnoga nova pitanja.

Za početak, dok ovaj model omogućava razumijevanje razuma kao epistemički “primitivnog” svojstva, čini se da ne nudi jasnu elaboraciju razuma kao epistemički pouzdanog svojstva. To pitanje bismo mogli formulirati na sljedeći način: razum je, čini se, nužan za spoznaju, ali da li je dovoljan?

Možemo pretpostaviti da je razum nužan za spoznaju ako ga smatramo, u skladu s Brandomovom teorijom, nužnim za utemeljenje sposobnosti kod pojedinačnih epistemičkih djelatnica za igranje igre traženja i davanja razloga pod određenim pravilima, kao i za utemeljenje zajednice koja slijedi i nadgleda ta pravila. Međutim, ako je definiran kao, primarno, konformizam pravilima zajednice, čini se da bismo morali reći nešto više o samim tim pravilima želimo li utvrditi epistemičku pouzdanost određenog razuma, to jest određenog skupa pravila. Stoga, pitanje je postoji li neki privilegirani skup pravila koji će definirati epistemički pouzdan razum, to jest neku tim pravilima reguliranu igru traženja i davanja razloga koja pouzdano vodi do znanja?

Jedna značajna skupina suvremenih pristupa ovom pitanju potragu za znanjem modelira kao rješavanje problema, pri čemu kao pretpostavke uzima dvije teze: a) problem je težak i složen, i b) individualne epistemičke djelatnice su suboptimalne. Težak i složen problem najčešće se modelira kao potraga u krajoliku, pri čemu, kao što piše Scott Page, “(d)ok o teškom problemu možemo misliti kao o potrazi za najvišim vrhom u iznimno neravnom krajoliku, u složenom problemu, krajolik se konstantno mijenja” (Page 2008a, 119), a te su promjene u krajoliku predvidljivi i, važnije, nepredvidljivi rezultati djelovanja epistemičkih djelatnica. Epistemička suboptimalnost pojedinke se pak definira nedostatkom relevantnih koncepata i evidencije, tendencijom k slučajnim i sistematičnim pogreškama prilikom zaključivanja, i tendencijom konzerviranja krivih pravila unatoč dostupnosti dokaza o pogrešnosti tih pravila. Dodatno, epistemičku suboptimalnost pojedinke možemo definirati, poput Freda D’Agostina, kao temeljitu ograničenost spoznajne sposobnosti pojedinke “ne samo ‘u praksi’, nego doista ‘u principu’ (…) neuklonjivim pluralitetom faktora relevantnih za deliberaciju” (D’Agostino 2010, 20). U modelu epistemičkog krajolika, suboptimalnost možemo također jednostavno prikazati kao nesposobnost predviđanja koja pravila će voditi do dolina kao suboptimalnih stanja i koja će pravila krajolik promijeniti na koji način.[2]

Mogu li skupine suboptimalnih pojedinki u slučaju teškog i složenog problema naći jedan skup pravila koji će epistemički pouzdano regulirati njihovu igru traženja i davanja razloga? Jedan od centralnih uvida ove obitelji epistemoloških pristupa je da pod uvjetima teškog i složenog problema i suboptimalnih pojedinki, nije moguće unaprijed odrediti jedinstveni epistemički pouzdan skup pravila potrage. Umjesto oklade na jedan skup pravila, klađenjem na nekoliko skupova pravila kategorički smanjujemo rizik od kolektivnog zaglavljivanja u epistemički suboptimalnom vjerovanju.[3] Stoga, ovoj epistemičkoj situaciji moramo pristupiti odustajanjem od biranja jednog skupa pravila, i fokusiranjem na organizaciju pretrage pod različitim skupovima pravila. Pristanemo li na ovu opciju, u istraživanju epistemologije razuma specifično, pred nama je detaljno istraživanje svojstava epistemički pouzdane organizacije igre traženja i davanja razloga pod pluralizmom, tj. pod multiplicitetom pravila te igre. Drugim riječima, pred nama je istraživanje može li pod ikakvim uvjetima – i ako da, pod kojima – diskurzivni susret zajednica koje se međusobno smatraju nerazumnima voditi do spoznaje?

U literaturi možemo prepoznati dvije pozicije po pitanju toga može li taj diskurzivni susret u pluralizmu uopće voditi do spoznaje. “Epistemički demokrati” smatraju da je diskurzivni susret pod pluralizmom (pod određenim uvjetima) jedinstvena institucija koja vodi do spoznaje. “Epistemički liberali”, grubo rečeno, smatraju da je svaki diskurzivni susret među različitima prijetnja pluralizmu te da epistemički pouzdane institucije pluralizma moraju prvenstveno čuvati paralelnu potragu koja različitim normativnim zajednicama dopušta da slobodno pretražuju epistemički krajolik prema svojim različitim strategijama. Liberali pritom, naravno, ne zabranjuju slobodne rasprave u pluralizmu, ali ne privilegiraju tu raspravu kao centralnu instituciju te općenito teže decentralizaciji diskurzivnih susreta, to jest ograničavanju na lokalne susrete s ograničenim i lokalnim učincima i posljedicama. .

Detaljna teorijska pozadina, kao i daljnja razrada ove rasprave, nadilaze okvire ovog osvrta. Mnoge rasprave o detaljima organizacije potrage za znanjem (uključujući i pitanja vezana uz potencijalno definiranje epistemički nedopustivih strategija potrage) otvoreni su istraživački programi. Međutim, obje ključne škole misli (u epistemologiji posvećenoj proučavanju teških i složenih rješavanja problema u ne-idealnom svijetu) pluralizam prepoznaju kao minimalni uvjet epistemičke pouzdanosti. Pritom taj pluralizam mora uključivati duboko, a ne tek površno, neslaganje – ono u kojem zajednica A smatra da zajednica B odstupa od temeljnih pravila i pretpostavki  zajednice A i prati strategiju koju pripadnici zajednice A smatraju pogrešnom i suvišnom.

Stoga, koju god od ove dvije škole misli prihvatimo (ili koje god reforme i ustupke zahtijevamo od obje), već u ovom kratkom i vrlo grubom osvrtu možemo prepoznati da epistemologija rješavanje problema u ne-idealnom svijetu zahtijeva odbacivanje jedne potencijalne implicitne pretpostavke u pozadini našeg početnog pitanja – specifično, pretpostavke da one članove društva koje prepoznajemo kao nerazumne uvijek i nužno moramo diskvalificirati iz potrage za znanjem. Naime, slijedeći ovu liniju mišljenja, zadržavamo, čini se, mogućnost i “pravo” prozvati nekoga nerazumnim. Međutim, ako želimo doći do znanja, ne možemo opravdano odabrati slijediti isključivo jedan skup pravila potrage za znanjem, i u skladu s time, isključivo jedan skup pravila razumnosti. Ako je problem kojeg želimo riješiti težak i složen, i ako pristanemo na to da smo svi nužno epistemički suboptimalni – tada, čini se, moramo pristati na to da je naša mogućnost (ali nikako ne i garancija) rješavanja problema i dolaska do znanja minimalno uvjetovana određenom organizacijom natjecanja ili suradnje, paralelne potrage ili diskurzivnih susreta, “nas” razumnih i (bar nekih, ako ne i mnogih) “njih” nerazumnih.

Bibliografija:

Astola, M., Bland, S. i Alfano, M. 2024. “Mandevillian vices.” Synthese 204, 29.

Brandom, Robert. 1994. Making It Explicit: Reasoning, Representing, and Discursive Commitment. Cambridge: Harvard University Press.

D’Agostino, Fred. 2010. Naturalizing Epistemology: Thomas Kuhn and the “Essential Tension”. Palgrave Macmillan.

Dutilh Novaes, Catarina. 2015. “A Dialogical, Multi-Agent Account of the Normativity of Logic.” Dialectica 69/4, 587–609.

Gaus, Gerald. 2016. Tyranny of the Ideal: Justice in a Diverse Society. Princeton and Oxford: Princeton University Press.

Kitcher, Philip. 1990. “The Division of Cognitive Labor.” The Journal of Philosophy 87 (1): 5-22

Mayo-Wilson, Connor, Zollman, Kevin i Danks, David. 2011. “The Independence Thesis: When Individual and Social Epistemology Diverge.” Philosophy of Science 78 (4): 653–677

Mercier, Hugo i Sperber, Dan. 2011. “Who do humans reason? Arguments for an argumentative theory.” Behavioral and Brain Sciences 34: 57–111.

Mercier, Hugo i Sperber, Dan. 2017. The Enigma of Reason. Harvard: Harvard University Press

Page, Scott. 2008a. “Uncertainty, Difficulty, and Complexity”, Journal of Theoretical Politics 20(2), 115-149.

Page, Scott. 2008b. The Difference: How the Power of Diversity Creates Better Groups, Schools, Firms, and Societies. Princeton: Princeton University Press.

Smaldino, P., Moser, C., Pérez Velilla, A., i Werling, M. 2024. “Maintaining transient diversity is a general principle for improving collective problem solving.” Perspectives on Psychological Science 19(2): 454-464.

Smart, Paul R. 2018. “Mandevillian Intelligence.” Synthese 195: 4169–4200

Weisberg, Michael i Muldoon, Ryan. 2009. “Epistemic Landscapes and the Division of Cognitive Labour.” Philosophy of Science 76 (2): 225-252.

Zollman, Kevin. 2010. “The Epistemic Benefit of Transient Diversity.” Erkenntnis 72 (1): 17-35.

[1] Zahvaljujem Miji Biturajac na upoznavanju s ovom praksom.

[2] Vrijedi napomenuti da ova skupina pristupa uključuje istraživačke programe studija podjele kognitivnog rada, nove naturalističke epistemologije (posebice Freda D’Agostina i Williama Wimsatta), ne-idealne epistemologije, duboko društvene epistemologije i institucijske epistemologije. Ovdje mi nije namjera ulaziti u detalje odnosa tih istraživačkih programa. Također, uvjerljivo je da svi ti programi zajedno uključuju dodatne pretpostavke osim dvije ovdje navedene – međutim, za potrebe ovog osvrta nije potrebno ulaziti u raspravu o tim dodatnim pretpostavkama.

[3] Za različite formulacije ovog zajedničkog uvida vidi, primjerice, Kitcher 1990, Page 2008b, Weisberg i Muldoon 2009, D’Agostino 2010, Zollman 2010, Mayo-Wilson, Zollman i Danks 2011, Landemore 2013, Gaus 2016, Astola, Bland i Alfano 2024, Smart 2018, Smaldino et al 2024

// Osvrti