Vanja Sutlić rodio se u Karlovcu 18. ožujka 1925. Filozofiju je studirao i diplomirao na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje 1958. doktorira s tezom “Bit i otuđenje čovjeka u Marxa i u filozofijama egzistencije”. Od 1950. do 1953. bio je asistent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, od 1958. do 1964. docent i izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu, gdje je bio utemeljitelj i dugogodišnji urednik cijenjene filozofske biblioteke “Logos”. Od 1964. do umirovljenja djeluje kao redovni profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Preminuo je u Zagrebu 15. prosinca 1989.

Sutlić je svojim djelom, kao i uvijek dobro posjećenim i visoko cijenjenim predavanjima te općenitom javnom djelatnošću, u Hrvatskoj i na širem prostoru bivše zajedničke države polučio snažan utjecaj daleko izvan granica akademske struke filozofije. Izvorno inspiriran filozofijom Karla Marxa, jedno je vrijeme pripadao grupi marksističkih mislilaca okupljenih oko časopisa Praxis. Vlastitu filozofijsku poziciju koju sažima u sintagmi “povijesnog mišljenja” Sutlić je povrh toga izgradio prvenstveno u produktivnom kritičkom dijalogu s Heideggerom, Hegelom i Nietzscheom. Prvi je u Hrvatskoj pristupio cjelovitoj interpretaciji Heideggerova mišljenja, nalazeći u njemu bitnog sugovornika pri vlastitim pokušajima prevladavanja povijesne epohe “svijeta rada” odnosno nihilizma.

Sutlićeva ishodišna misao je misao odnosa, koji on međutim ne shvaća tek formalno, već kao zbiljsko zbivanje. Zbivanje uzajamnog odnošenja biti čovjeka, bića i bitka za njega je bit filozofijski shvaćene povijesti. Tako shvaćenu bit povijesti Sutlić na tragu antičke grčke misli o “dobro sklopljenu skladu” (harmonia) misli i određuje kao “sklop”, pod čim razumije iskonsku povijesnu zgodu, u kojoj zbivanjem povijesno-epohalne individuacije nastaje svagda određeni jednokratni upojedinjeni povijesni svijet. Sam “Svijet” Sutlić shvaća kao “povijesno-epohalno svjetlo”, u kojem se objavljuje i ujedno uskraćuje bitak, u koje nastupaju i iz njega se povlače bića, u kojem čovjek skrbno pro-izvodi bića, očitujući time svagda epohalno određeni način bitnog po-kazivanja i objavljivanja bitka. Središte i izvorište povijesnog sklopa i zgode Sutlić nalazi u onomu što je tradicionalno označavano kao “ništa”. Jedna od osnovnih značajki “povijesnog mišljenja” je napor iskustva i primjerenog mišljenja tog “ništa”, shvaćenog u smislu “moćnog, omogućavajućeg ništa”, dakle kao pozitivna i supstancijalna moć, a ne – kao u cjelokupnoj dosadašnjoj predaji (metafizičkog) filozofiranja – u smislu “ništavnog ništa” kao puke lišenosti, manjka i nedostajanja bića. Mjerodavna “mjesta” paradoksalne prisustnosti tako shvaćenog “ništa” su prije svega vrijeme i sloboda. Vrijeme za Sutlića nije samo izvanjska mjera povijesnog bivstvovanja, nego ujedno i sámo to bivstvovanje, kao “vijek” života. Sloboda je pak bitni diskontinuitet povijesnog zbivanja, koji omogućuje epohalnu individuaciju svjetova. Sloboda i vrijeme stječu se u jedno u iznimnom trenutku prave sadašnjosti, kao temeljnom vremenu povijesti, o kojemu Sutlić kaže: “Da je ‘slobodno vrijeme’, to jest nekontrolirano, neplanirano, ne-esencijalno, ne-prirodno, uopće moguće, da je samo ‘vandimenzionalno vrijeme’ uopće moguće, eto onog čuda nad kojim zastaje jedna dublja misao nego što je filozofija, čuda koje ostavlja za sobom svu metafiziku i sav rad uopće, čuda događanja prije događanja, da tako kažemo: povijesti prije svake povijesti.”

U kasnijem razdoblju svojega mišljenja Sutlić – u očitom suglasju sa srodnim nastojanjima kasnog Heideggera – povijesno mišljenje pokušava zasnovati kao “jednostavno kazivanje”, koje se sve više obraća riznici starih rječi slavenskih jezika, za koje predmnijeva da bi u svojoj povijesnoj zakašnjelosti i ujedno svojevrsnoj “naivnosti” mogli za zadaće povijesnog mišljenja biti podobniji od “preopterećenih jezika metafizičkog Zapada”.

Uz veći broj članaka i rasprava Sutlić je za života objavio knjige Bit i suvremenost (Sarajevo, 1967, 2. izd.), Praksa rada kao znanstvena povijest (Zagreb, 1974, 2. izd.) i Kako čitati Heideggera (Zagreb, 1988). Iz ostavštine je posthumno objavljena knjiga Uvod u povijesno mišljenje (Zagreb, 1994, ur. Damir Barbarić, Biserka Drbohlav, Dimitrije Savić). Od literature o Sutlićevu djelu treba izdvojiti: Boris Jurinić (ur.), Sve je samo putovanje. Razgovori s Vanjom Sutlićem (Zagreb, 1999) te Žarko Paić (ur.), Izgledi povijesnog mišljenja. Zbornik radova povodom osamdesete obljetnice rođenja Vanje Sutlića (Zagreb, 2006). U povodu devedesete obljetnice Sutlićeva rođenja Odjel za filozofiju Matice hrvatske upriličio je 20. ožujka 2015. simpozij “Povijesno mišljenje u obzoru suvremene filozofije”, prilozi s kojeg će biti objavljeni u zborniku radova. Sutlićeva ostavština pohranjena je odlukom nasljednika od prosinca 2013. u Institutu za filozofiju (vidi: Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 40/1 (79), 2014, 335-342). Kao prvo djelo priređeno iz ostavštine uskoro će u izdanju Instituta biti objavljena knjiga Hegel. Predavanja 1968./69.

Damir Barbarić