Pavao Skalić / Paulus Scalichius, Epistemon

Spis poznat pod naslovom Skalićeva Enciklopedija, a koji se zapravo zove Epistemon enciklopedije ili krugâ disciplina – svetih i svjetovnih – u cijelosti je ovdje prvi put preveden na jedan živi jezik, hrvatski, i objavljuje se u dvojezičnom izdanju: latinski – hrvatski. To je djelo za Skalićeva života bilo dvaput objavljeno: u Baselu 1559. (dalje u tekstu označeno kao B:) i u Kölnu 1571. (dalje u tekstu označeno kao K:). Ovo dvojezično izdanje uzima u obzir oba izdanja. Kao osnovni tekst uzet je B:, a dopune i razlike iz K: označene su brojkama u osnovnom tekstu i potom navedene u bilješkama ispod latinskog i u prijevodu ispod hrvatskog teksta. Veći tekstovi koji su dodani kölnskom izdanju radi bolje pregledenosti teksta nisu tiskani u bilješkama, nego u dodatku, nakon teksta i prijevoda baselskog izdanja, pod naslovom Dodani tekstovi.

Interpunkcija i ortografija prate B: izdanje – dokle god je to bilo prihvatljivo u odnosu na suvremeni način latisnkih izdanja. U skladu s modernim izdanjima klasičnih latinskih tekstova ujednačeno je pisanje slova -s-, dvoglasa -se-, razriješeno je skraćeno pisanje sloma -m-, veznika -et- i enklitike -que na kraju riječi. Grafija latinskog teksta ujednačena je prema standardu pisanja klasičnog latinskog. Varijabilnost pisanja glasa c uređena je prema pravopisu klasičnog latinskog, npr. ocium – otium. Glasovi u i v pišu se razlikovno, npr. vniversalis po kalsičnom pravopisu piše se universlalis, ili obrnuto aduerte -adverte. Međuvokalno j napisano je kao i, npr. principijs -principiis ili dijudicat -diiudicat. Oznaka za priloge izostavljena je.

Bilo je nužno provesti i neke korekcije u latinskom tekstu ili ako se radilo o očitim tiskarskim pogreškama ili ako je tekst bez takve intervencije bio nerazumljiv. Takva mjesta u latinskom su tekstu pisana u ispravljenom obliku, označena su brojem i u bilješci ispod teksta naveden je oblik koji se stvarno nalazi u Skalićevu tekstu. Također je radi lakšeg razumijevanja razrješeno skraćeno pisanje nekih riječi, kao npr. Hung. [ariae], dok su kratice koje se i danas rabe, kao etc. ili c., zadržane. Skalićev tekst sadržava dosta grčkih i hebrehskih riječi. Kako su na lijevoj strani, tj. u latinskom tekstu, te riječi navedene, kao i u izvorniku, grčkim i hebrejskim slovima, na desnoj strani, u prijevodu, transliteracija nije provedena prema međunarodnom standardu, nego tako da hrvatski čitalac koji ne zna grčki i hebrejski može približno točno izgovoriti te riječi.

Prijevodi renesansnih filozofskih tekstova, kako je stručnjacima poznato, složeni su i teški jer se ta učenja i ta terminologija, s jedne strane, više ne doživljavaju kao dio filozofije, nego ili kao neki predstupanj prirodnih znanosti ili kao teologija ili kao mistička literatura. S druge strane, u onom dijelu u kojem se percipira kao filozofska, renesansna filozofija često ne izaziva osobitu pozornost, jer ju se smatra epigonskom i tek nekim predstupnjem bitnih filozofskih uvida novovjekovne filozofije. Takav stav prema renesansnoj filozofiji rezultira poteškoćama i za prevodioce renesansnih filozofskih tekstova, koji su, bar što se tiče hrvatskih autora, većinom pisani na latinskom, i za čitaoce, pa i one primjereno filozofski obrazovane. Prijevodi renesansnih filozofskih tekstova komplicirani su jer pretpostavljaju specijalističke interese i znanja te interdisciplinarni pristup. Osim prevoditelja Ivana Kapeca i Nevena Jovanovića, koji su za prijevod i uspostavu teksta, naravno, najzaslužniji, svojim su savjetima i sugestijama prijevodu izrazito ridonijeli, svaki na svom području: Erna Banić-Pajnić, Pavo Barišić, Biserka Belicza, Predrag Belić, Žarko Dadić, Dunja Fališevac, Luka Girardi, Alojz Jembrih, Antun Slavko Kalenić, Ivan Kordić, Srećko Kovač, Nikola Stanković i Stanislav Tuksar, kojima na ovom mjestu iskreno zahvaljujem na interesu, pomoći i dragocijenim savjetima.

Za bolje razumijevanje teksta na kraju prijevoda dodani su komentari, vezani uz stranicu i redak prijevoda, a ti su komentari djelomično filološkoga, djelomično filozofskoga karaktera. Nije, naravno, bilo moguće komentirati svakog autora i savki pojam koji se u tekstu pojavljuje, i to iz dva razloga: 1. komentari bi opsegom znatno premašili tekst i 2. to jednostavno ne bi bilo moguće jer se sve i nije moglo riješiti. Nisu komentirani pojmovi ili autori za koje sam smatrala da su poznati i oni koji su mi, nakon objavljenih istraživanja, i dalje ostali ili nepoznati ili dvojbeni.

Bilo bi preuzetno i nerealno očekivati da u ovom izdanju nema pogrešaka i propusta, no treba se nadati da će te pogreške i ti propusti biti produktivni, da će potaknuti plodne diskusije, interes za hrvatsku renesansnu filozofsku misao i intenzivirati rad na prevođenju hrvatskih latinskih filozofskih tekstova.

U Zagrebu, 31. ožujka 2004.
Mihaela Girardi-Karšulin